Kad blog glavu spašava


     Sećate li se Nataše Korice, one naše zlatne devojke koja gradi put svile u Kazahstanu ( pisala sam o njoj ovde )? Ovih dana je opet u Srbiji,pa smo iskoristile priliku da se upoznamo. Dobro, ne baš na Sajmu knjiga, kako smo planirale, ali na samom ulazu, odakle je ona, silom prilika, morala da se  vrati s neiskorišćenom ulaznicom, dok sam ja izlazila otečenih nogu i s par dobrih knjiga u rukama.
     I da, konačno je žuti šal, ispleten za nju još prošle zime, dok smo se virtuelno upoznavale, u njenim rukama.


     - E, znaš li da smo zahvaljujući tvom blogu uspeli da izvučemo iz zatvora u Kazahstanu našeg čoveka, pitala me je dok smo se taksijem probijale kroz beogradsku gužvu.

    Ukratko ispričana dogodovština o internetu kao poslednjoj soluciji za  rešavanje "zatvorskog" problema čoveka poslovno zakasalog u "njenom" gradu Šimkentu, obradovala me je, naravno. Pa se dosetih da je ispričam u blogu - ko zna, možda i ona nekome bude od koristi.

Nemam naslov za ovo što želim da kažem... a nije ni jako važno



     Juče sam na Zubaričinom blogu pročitala jedan jako zanimljiv i nadasve koristan tekst, koji spada u zbirku onih saveta na čijem pisanju pisci iz oblasti popularne psihologije zgrću pare. Ponekad , iako sve već to znate, desi se da vam tek nečiji savet, objašnjenje, uputstvo, šta li, pomogne da izadjete iz lavirinta nesnalaženja s tudjim problemima u stvarnom životu.Ponekad je potrebno da vam drugi objasni kako da iz kontakata sa nekim ljudima, koji se nekritički žale na sve i svakoga i na svašta, izadjete mentalno neoštećeni jer, najčešće su u pitanju emotivne pijavice ili možda čak emotivni vampiri, jer od pijavica bar ima neke vajde.
 
     Danas sam bila na čaju kod prijateljice, starije rodjene sestre moje koleginice s fakulteta i takodje prijateljice.Sa starijom sestrom se družim intenzivnije, stoga što ona i dalje živi u Nišu, dok se moja drugarica vratila u rodni grad. Sve ovo je bitno zbog situacije koju želim da ispričam, a koje sam se podsetila i danas, posle Zubaričinog teksta.
   
     Imala sam drugaricu, takodje ne mnogo daleko, sa kojom sam se družila tako što bi ona dolazila kod mene ili bismo prošetale do grada. Radije sam je pozivala nego što sam odlazila kod nje zato što su, posle jedne porodične tragedije, bili u finansijskom škripcu, a zatim je ona toliko počela da se žali na svoju majku i na sestru, da sam ja skoro potpuno prestala da odlazim kod njih.

Javno obećanje za internu upotrebu... ili dva pitanja karakternog tipa

 Odmah da vam objasnim- mislim, svima vama koji nemate vremena da čitate nešto o nekim privatnim stvarima nekakvih blogera- Ovo je, kao što i sam naslov kazuje, jedan sasvim privatan post iz kojeg nećete ništa korisno naučiti. Osim, ali i to samo možda - da saznate koliki je karakter pisac ovih redova. Pa i to, sa zadrškom. Koju, kasnije, kad to vreme izlaženja istine na videlo i dodje, mogu i da prećutim.

     Šalu na stranu,  dok je sinoć onaj dragi Ivan iz ove moje priče koja je mnoge slatko nasmejala ( a i mnogih drugih, ali nije red da vas sad još zamaram i podećanjima)

Kako nas je stranački direktor izradio i u čijem interesu je to radio




     Bilo, jednom, u jednoj zemlji koja je posle zavidne uzlazne linije kretanja počela opasno da klizi ka dnu,  jedno preuzeće koje se bavilo novinsko-izdavačkom delatnošću. Kada je postalo očigledno da se ta uzlazna linija kretanja jedne zemlje koje više nema , zasniva na klimavo-klizavoj podlozi Potemkinovih sela u ko zna čijoj režiji, koja je njenim gradjanima ostavila kredite i neraščišćene nacionalne odnose, kada se urušilo sve što je u njoj vredelo, nekako u ono vreme kada su pametni zaćutali a svi ostali progovorili, to preduzeće opstajalo je na trudu, odricanju i požrtvovanju zaposlenih. Onih, koji se nikada nisu stideli svojih niskih plata, radnog vremena od jutra do sutra u stilu - znaš da se na poslu moraš pojaviti pre devet ili deset sati, ali ne znaš kada ćeš ga završiti, koji su se redovno odricali dela tih ionako niskih plata, zarad uvodjenja neke tehničke inovacije... i koji se nikada nisu žalili.
    I tekao je, tako, život tog preduzeća kojeg su se političari sećali nekako pred svake izbore, mašući s njegovih naslovnih strana pastvi čije su glasove priželjkivali,a ponekad i kada bi se neki dovoljno hrabar novinar drznuo da urednicima podmetne po koju rečenicu punu istine o našoj i njihovoj stvarnosti. Pa su onda ,  ti urednici, koji su inače redovno po svoje mišljenje odlazili u nekakve komitete, ssrn-e, sindikate i ostale izvršne savete, trčali vrlim političarima na noge, pravdajući sopstvenu nesmotrenost podmetačinama, neposlušnošću, drskošću... državnih neprijatelja u liku novinara neobjašnjive hrabrosti da napiše istinu koju čak ni urednici nisu na vreme prepoznali.
     Ako nisu dovoljno  nisko savijali glave, ako se , neDajBože, nisu odazivali pozivu da se učlane u ovu ili onu stranku kunući se u svoje vjeruju tipa- novinar ne sme da bude politički svrstan, bivali su po kratkom postupku sklanjani. I na njihova mesta dovodjeni su neki poslušniji, s lepšim nogama ili sumnjivog moralnog kredibiliteta, svejedno, tek - opstajale su te i takve novine,i ti i takvi, slabo plaćeni novinari, koji su ispravljali tudje krive Drine ili su bar mislili da ih ispravljaju, dok je nad  njihovim glavama visio mač, spreman da jednoga dana preseče pupčanu vrpcu kojom su od dana stupanja na posao, bili vezani za tu, svoju drugu kuću.

Jedamput li sam ja pavučinu rasplitala

     Da ovija duvari imaju usta, što bi si oni napričali, toj ga na ovija bel  svet nikuj neje čul!
A još pa da si imaju oči, kvo bi sve videli, neje ni za pričanje!

     Nego, nit kuj čul, nit kuj videl, samo moja duša si znaje kako mi je bilo i kvo sam istrpela i progutala i pa ovija dni dočeka, ako se nesam ni nadala.
     Al, berem mi nikuj ne mož' rekne jedan reč, jali da me popreko pogleda.
Dosta su me  men' u ovuj kuću popreko pogledjuvali, moreeeee, nesu ni prestajali. I dosta sam ja pavučinu rasplitala, sve s namere da se pokažem, prikažem, da im dokažem.
Kome da se dokazujem? Na svekrvu, što me od prvi dan dočeka sas spuštene vedje i komandu, kojo je sve moja rabota i dužnos', kojo smejem i kojo ne smejem? Na svekra, pijanduru i raspikuću, što mi muža izede, pa crče pre vreme od muku i sekiracije od njeg?

Iz Ateljea Tea pravo u svet -umetnost, zanat i moda

Na Fejsbuku mi je pažnju privukla stranica  s ovim prelepim haljinama -




          Budući da na našem tržištu retko imamo priliku da vidimo ponudu ovako originalnih haljina, inspirisanih srpskom kulturnom baštinom sadržanom u ručnim radovima naših majki, baka i prabaka, poželela sam da svoju podršku autorki dam predstavljanjem njenih ruku dela na ovom blogu. To zaslužuju i njene vredne ruke, ali i posetioci ovog bloga, kojima će, veruje, ovo biti praznik za oči.

Zašto ti radiš to džabe ili- još jednom o akciji "Ja ovo umem da radim"

Verujete li u iskrenost namera ljudi koji nešto rade bez ikakvih interesa, ili mislite da se danas baš sve plaća? Evo kristalno jasnog i još čišćeg primera jedne lepe inicijative i velikog angažmana u cilju pomoći, naizgled nevelike, ali opet pomoći onima koji se ne predaju pred teškoćama i rade, proizvode, stvaraju!!



     Desetak dana, od kad je prvi put pomenuta ideja Merime Simovljević Aranitović o stvaranju Mreže Ja ovo umem da radim, o kojoj možete saznati ovde, evidentni su i rezultati - formirana je  prva grupa u Novom Sadu, odakle je sve i krenulo, susretom i dogovorom prvih zainteresovanih, definisane su niška, beogradska i rumska grupa, koje će se tek dogovoriti o susretu, a budući da se javljaju kreativci iz svih krajeva zemlje, iz komšiluka - Crna Gora, ali i iz daljeg inostranstva - Španija, predstoji dalje umrežavanje svih onih koji žele da se priključe Mreži

     Zavisno od mesta življenja, možete nam se priključiti na ovim Fb adresama

gde, ujedno, možete steći i uvid u ono što za razmenu nude već prijavljeni. A to je, od pomoći u kući i čuvanja dece, preko mešenja slatkiša i slaniša, do ručnih radova svih vrsta, uz, naravno, davanje časova iz raznih predmeta i iz joge,kozmetičke usluge.

Šta će rupa na putu - ili, hoćemo li i mi doživeti imitacije rupa umesto ovih stvarnih

   Odlagala sam pisanje na ovu temu jer sam, nažalost, zaboravila da zabeležim adresu fotografije ispod, pa ću najpre zamoliti, ako neko ima uvida u to, da mi javi. Unapred zahvaljujem.

     Elem, kada je jedan moj kolega, inače dugo već na radu u Italiji, krenuo da se sa prijateljicom  provoza njenom novim kolima, uživao je u vožnji do nekih 130-140 kilometara brzine. Sa svakim novim kilometrom počela je da mu se diže kosa na glavi, a već na 180 nije moga da oćuti.

Hranimo se loše jer smo - lenji


Verujete li svemu što pročitate o zdravoj ishrani? Evo čoveka koji poznaje ono o čemu piše i priča i koji razbija mnoge naše zablude o ne-zdravim namirnicama, nastale pod uticajem neobaveštenih i nedovoljno obaveštenih novinara i još neobaveštenijih kvazi-nutricionista i savetnika za ishranu!


 

      Danas se, baš kao nekada u fudbal, svi razumemo u ishranu - mediji su prepuni saveta, kritika, preporuka, vidljivih i nevidljivih reklama, pa smo se pogubili u tom galimatijasu informacija, koje naše neznanje i neobaveštenost dodatno komplikuju. Dodaju li se tome "stručne izjave" ni malo stručnih ljudi, koji sebe proglašavaju za nutricioniste iliti savetnike za ishranu, a da su se s nutricionizmom upoznali preko jedne ili dve skripte,  haos u našim glavama kada podjemo u kupovinu, na pijacu ili u market, postaje kompletan.
   
    Stoga sam se jako obradovala kada sam naišla blog koji možete naći ovde,  Zorana Vujčića,čoveka koji svaku svoju reč argumentuje naučnim činjenicama i koji ume da objasni zašto nečemu kaže ne i zašto nešto drugo preporučuje.

     Završio je  hemiju na tadašnjem Prirodno-matematičkom fakultetu, radio doktorat  iz hemije proteina u alergijama kao   spoj medicine, biohemije i hemije proteina, u pokušaju na napravi nešto što bi se koristilo kao terapeutsko sredstvo za alergične ljude. Razočaran nemogućnošću da se išta ozbiljno uradi u zemlji, promenio je oblast interesovanja i počeo da se bavi biotehnologijom. Izolovanjem i produkcijom enzima koji su u stanju da nam poboljšaju život, malo ga zaslade (invertaza, amilaze) ili da ga učine zdravijim (oksidativni enzimi za uklanjanje ksenobiotika iz otpadne vode).  Ali, hrana je njegova strast. Na svaki način. -Volim da proučavam interakcije između raznih molekula hrane, kako dobijamo arome, kako nastaju otrovi u industriji i šta može da im se uradi da im se smanji toksičnost- objašnjava- Sve ove tri oblasti su prožete. Uvek su u centru zbivanja (istraživanja) najvažniji molekuli – proteini. A ideju za blog mi je dala supruga. Počelo je stavom o hemiji, a pokretački naboj je bila prevara sa šamponom za konje. Tako sam počeo i inspiracija me ne napušta. Mnogi čitaoci su mi sada dragocena podrška. Ima i onih koji su uvek protiv. Bez argumenata, ali njima to ne smeta.



Fenomen "ORO" ili - kako lujke zaradjuju na budalama





      Zauzima novinske stupce i zaokuplja pažnju, podsmeh i komentare javnosti, danima. Od kako je položila za starletu,  zavidnim nivoom nalupavanja gluposti i otkrivanja neznanja koje se granični s debilnošću, jedna studentkinja nekakvog  fakulteta, pretpostavljam privatnog ako je suditi po nazivu, preotela je Ekremu vodjstvo u stepenu inteligencije, ako bi se merilo otpozadi.

     No, da li je sve baš tako kako novine pišu i kako je i njima, verovatno, predočeno?

     U kojoj i kakvoj kuhinji je smišljen recept za "oro", ko su akteri ove režije imbecilnosti, koji su im i koliki interesi, koliko su uložili u ovaj biznis i hoće li im se ulaganje isplatiti?

     Dovoljno je samo pratiti naslove o kretanju persone prekrštene u "oro", o njenim debelo plaćenim ispijanjima kafa na mestima na kojima se okupljaju jednaki njoj, pa gazda kafića brzo nadoknadi uloženo u  njeno gostovanje, o posetama fensi mesta, tipa modnih revija novokomponovanih i ničim izazvanih,ups, naučenih  nazovikreatorki, sva je prilika da će biti pozvana bar u neku od emisija one dve voditeljke koje se takmiče u disciplini  koja će više da krešti na Pinku, a vrhunac uspeha, naravno - farma. 

     Starleta i igara jednako starletizacija Srbije. I obogaćeni rečnik, pride. Vuk Karadžić se prevrće u grobu!

MOJI BAKRENI OLUCI, SKLJEČKANI U CIGANSKI GEPEK



    Taman dojdo iz Austriju, ido da si dignem penziju, da si nadzrnem stančak i vidim si decu, pa se ispruži da danem sas dušu, ono me u neko doba zove milicija. - uvatili smo, vele, nekvi s vaši oluci u gepek, pa dodjite da napravimo zapisnik. Kude ću, bre, taman sam stigal, još mi se noge nesu splasnule od otoci, u ovej godine neje lako da se putuje tolko dugačko, može li toj ujutru, pitujem, a oni rekoše, može, samo poporano.



     Kad otido, a moji bakreni oluci od kuću u selo, sklječkani kako papir da je. Nekvi ličanski* Cigani, dvojica braća iz Brzi Brod, onuj noć kad se igrala utakmica sas Hrvatsku, ukačili se na moju kuću, otkačili oluci, ono li je pa teško, samo pricvrsteni na onija stropor što sag svi sas njega oblagaju kuće, vikaju potoplo, zgužvali gi da stanu u gepek i pošli si dom. Za nesreću, pukne im guma na put, milicajci naišli ko da su naručeni, kvo imate u gepek, dajte da vidimo, kad ono, moji oluci.
     Navikli, braća, da obikaljaju oko zaplanjske kuće, pa kude primete da nikoj ne mrda, odgledaju kvo ima  se ukrade, izaberu vreme u kojo stari pospe, a mladi si imaju drugu brigu eli zanimaciju, pa u pečalbu. Bakreni oluci, kazani, takvo nekvo, im najodgovara. Otkupci i ne pituju odokle im, znaju , kradeno je, plate im malko manjške nego što vrede, pa zadovoljni obojica.

UTIHNULA AJVARSKA RAPSODIJA, SRPSKI KAVIJAR JE U ŠPAJZU

     Počne, tako, negde krajem avgusta, a možda i pre toga, da se gradom širi miris pečene paprike. Kako prolazite ulicama, taj miris vam se uvlači u nozdrve, i tačno znate u kojoj kući se paprika peče, čak i da nisu izneli šporet na drva, kube ili električni roštilj u dvorište. A neki imaju i ćuškopek.
      Sutradan, na tom istom šporetu je velika šerpa puna mlevene, seckane ili paprike ucelo, a uz nju najmanje jedan poslužitelj, zadužen da neprestano meša budući kavijar srpskog juga, ne dozvoljavajući da zagori. Čak i onda, kada su crvene cigle ispod šerpi, stavljene tu kako bi spasle i šerpu i ajvar.

     Prethodno noći domaćica je, sama ili sa svim il samo nekim ukućanima, često i sa bližom i širom familijom ili komšijama, ohladjenu pečenu papriku ljuštila, pa je onda stavljala u kojekakve mrežice i djevdjire da se ocedi od vode. Pa onda mlela ili seckala. Ili i jedno i drugo.
     Lenje domaćice izmisliše i recepte za ajvar od skuvanih paprika, koje se i ne ljušte. Takav je, valjda, i ovaj što ga prodaju u radnjama, dvesta-trista dinara kilo?!

      U mom kraju, retko ko papriku za ajvar kupuje na kilo. Merna jedinica su đžakovi, dopremljeni iz bašti okolnih moravskih sela. Kupljeni na pijaci, kvantašu, od preprodavaca ispred zgrade...
     Na početku sezone, ajvarka je najjeftinija. Letos beše 40 dinara za kilo. I kako vreme odmiče, a kupaca je sve više, cene polako rastu. Do nekih 70 dinara, u normalnim uslovima. Ono, kad su tezge  poluprazne ili je padala kiša prethodnog dana.

UMETE DA URADITE, A NE ZNATE DA PRODATE - OVO JE PREDLOG KO STVOREN ZA VAS

 - Umete li da uradite nešto što biste rado i unovčili, ali ne znate kako da to uradite? Evo jednog odličnog predloga, čija realizacija zavisi od svih nas!   




     Moja blog drugarica Merima Simovljević Aranitović zaintrigirala me je svojom idejom, za koju verujem da ima puno izgleda za uspeh. Imajući u vidu činjenicu da je toliko kreativnih i vrednih žena, a i muškaraca, kojima bi odgovaralo da materijalizuju svojih ruku i svoga uma delo, zamolila bih vas da kažete i svoj stav o svemu što Merima predlaže u tekstu koji sledi. To bi nam pomoglo da se više angažujemo na realizaciji njene ideje, ukoliko pokažete interesovanje za ovakav vid saradnje. 


      Negoslava me je zamolila da napišem nekoliko reči o jednoj inicijativi koju sam pokrenula pre nekoliko dana. Naime, već duže vreme razmišljam o nečemu što sam  nazvala JA OVO UMEM RADIM – kao neku berzu naših znanja i veština koje možemo pametno iskoristiti. Prvo, želim da se ogradim – nije to nikakva organizacija, nije ni stranka, ni udruženje, niti se ja bavim posredovanjem, angažovanjem.

     Moja ideja je da se i  žene i muškarci pokrenu. Ja mogu da pokušam da pokrenem Novi Sad, Negoslava može Niš, svaka blogerka koja je voljna da se priključi može da širi ideju - JA OVO UMEM DA RADIM. Kao što rekoh - ja umem da podučim dete iz srpskog, naučim ga da napiše sastav, umem da pravim blogove, FB stranice i tome slično, ali ne umem da napravim ajvar, da sašijem zavesu, okrečim... Neko bi možda voleo da mu napravim stranicu na Fejsbuku u zamenu za, recimo, šivenje suknje. Ili za neku drugu vrstu zamene, kako se dogovorimo. Ovo je samo ilustracija onoga o čemu želim da kažem u tih nekoliko reči iz uvoda.

DA LI SU NAM STVARNO BACALI PSIHOGENE OTROVE ILI SMO PRIRODNO POBRLJAVILI



      Slagala sam samu sebe da to, što mi je neizostavno potrebno,  može da se nabavi jedino na drugom kraju grada, pa sam sama, jer tako najefikasnije pešačim, krenula peške, u cilju da dijeti dodam terača više u nastojanju da se uljudim, mislim, dovedem u red... ma, da skinem neko kilo.
     Sretnem, posle desetak minuta brzog hodanja, jednu priju (tako se kod nas kaže kad je neko vaš oženjen ili udat-a za nekoga iz njene familije), pa korak usaglasim s njenom sporošću, kako bi se ispričale do mesta gde nam se putevi razilaze. Prelazi, ispred nas, žena koja bi trebalo da je u žurbi, mislim, ako se već potrudila da nas, ubrzanim korakom, predje, pa  naglo uspori.Taman toliko da se gotovo sapletem o nju, šutnuvši je nehotice u patiku. Zašto neko požuri da te pretekne, pa se onda parkira na pola koraka ispred tebe, nemerno ili slučajno provocirajući incident bliskog susreta, pitam priju, i samu začudjenu drskošću osobe ispred nas.

     FLEŠ - dva minuta pre susreta sa prijom, bila sam svedok ove situacije: mlada žena zaustavlja vozilo na PEŠAČKOM PRELAZU, s desne strane prometne ulice kojom se kreće u špicu, da bi iz njega izašla druga osoba. Pri pokušaju da krene, shvata da nije ostavila dovoljno prostora koji bi omogućio da samo malo skrene levo i nastavi, pa polazi malo u rikverc, pri čemu se vidi da je nevešta i da je, ili tek nedavno položila ili nije dugo vozila, ali u oba slučaja kupila dozvolu.Pa krene napred, pri čemu se penje na trotoar, umalo ne udarivši u metalni stub. Nisam sačekala rasplet njenog ne-snalaženja na pešačkom prelazu, na kojem se nepropisno i neinteligentno zaustavila, ali pretpostavljam da se debelo pomučila, budući da me je prestigla tek kada sam srela priju.

Ko ne krsti ruke, nema razloga da kuka



          U vreme dok se kod nas podrazumevalo da se može, solidno, živeti samo radeći jedan jedini, siguran posao u društvenoj firmi, sa čuđenjem smo slušali priče o tome kako u svetu iz kojeg su dolazili većina ljudi radi više od jednog posla. Zarad sticanja sredstava za bolji standard, za kupovinu kuće ili stana, kola, jahte ili čamca, za putovanja.
     Tako su naši fizikalci - a to su nekada bili oni, bez ikakve škole i kvalifikacije, za koje u našim fabrikama nije bilo mesta, posle redovnog posla u tamošnjim fabrikama, radili na imanjima farmera ili čistili u zgradama i poslovnim prostorijama ili prali sudove u restoranima ili... Oni, kvalifikovaniji, najčešće su pružali usluge u svom domenu, tada se nekako još moglo, neprijavljeno i na crno, dok radoznale i društveno ispravne komšije nisu počele da poreskim službama prijavljuju nedozvoljene radnje u nedoba, u svojoj okolini.

     Naša, predugačka, preteška i prevelika kriza, sačinjena od više njih , koje su se nagomilavale u etapama, naterala je mnoge da počnu da se bave dodatnim zanimanjima ii bar da počnu da razmišljaju o tome. Pa su, tako, neke doktorke počele da rade multilevel onih preparata koje su mogle da uvaljuju pacijentima,podižući tako na viši nivo šverc i preprodaju, sve dok nisu bile provaljene i javno istaknute na stubu srama, neke njihove visprenije kolege postali su zvanični predstavnici odredjenih stranih firmi koje proizvode ... od raznih preparata do veštačkih kolena, kukova itd, sve veći broj prosvetnih radnika daje časove, nameštaj su počeli da prave čak i oni koji od stolarstva znaju jedino da zakucaju čekić...
     Drugi su, za sve ovo vreme, krstili ruke - pojam koji u mom kraju označava one koji samo sede i ne rade ništa, jadikujući nad svom zlehudom sudbinom, ne retko zavideći drugima koji imaju dovoljno  ili bar imaju više od njih. Njima, i dalje, ne pada na pamet da razvežu svoje ruke i preduzmu nešto. Oni "ne znaju", "nemaju sreće", "ne ide im od ruke ništa", "isuviše su pošteni da bi uspeli"...

Mala tašna ili kako zafrknuti lopova




     Kada bi trebalo da odlučim za čim, od minulog, najviše žalim, od detinjstva, mladosti,svežine i lepote,vitalnosti, bistrijeg mozga, vitkije figure,bezbrižnosti... izjasnila bih se za ovo poslednje. Bezbrižnost - pod tim pojmom podrazumevam i ono slatko odsustvo sekiracije za zdravlje i život najbližih (jer još nisi svestan opasnosti koje  vrebaju sa svih strana, a ni oni nisu u godinama kada bolesti počinju da nagrizaju), kao i onu bezbrižnost koja je pratila život na ovim prostorima u nekim vremenama, sada tako davnim i nedostižnim.Bezbrižnost da osvaneš o omrkneš u bilo kojem kraju zemlje, da slobodno ideš ulicom dok ti tašna visi o ramenu, gde joj je i mesto, da nosiš zlatni lančić oko vrata bez straha da će te neko zadaviti u pokušaju da ga strgne, da ostaviš kola na parkingu, gde im je i mesto, bez bojazni da ti neko ne skine akumulator preko noći ili istoči gorivo, ili da ih ujutru i ne zatekneš...

     Dok sam sinoć išla ka obližnjem marketu, automatski sam čvrsto stegla tašnu koja mi je visila o ramenu, čim sam čula zvuk bicikla koji mi se približavao s ledja. A bio je samo komšijski mališan, koliko juče prešao s tri na dva točka.
      Naplašili me, što pričama o sopstvenim iskustvima, što vesti o gotovo svakodnevnim otimanjima tašni na niškim i ulicama ostalih gradova,pa čak i kada nosim bezbačajnu sumu para, trgnem se na svaki šum iza sebe, isto kao i prilikom bliskog  mimoilaženja sa nekim prolaznikom.

ŽIVOT PIŠE ROMANE S HEPIENDOM, ALI I ONE S TUGOM NA KRAJU

- Da li ste nekada u životu nestrpljenje platili teškim i bolnim kajanjem? Ako jeste, onda najbolje znate zašto se kaže da je strpljenje majka mudrosti!




     - A šta će biti ako ja izgubim strpljenje za njegova predomišljanja i prihvatim udvaranje nekog drugog i on se, onda, pojavi kroz dva meseca, shvatajući konačno da smo jedno za drugo? - pita me jedna mlada prijateljica, izgleda, nažalost, nesrećno zaljubljena u momka koji je zaboravio na svoju nedavnu najavu skorašnjeg susreta ( mnogo ih kilometara deli).

     U ovakvim situacijama najbolje je biti samo slušalac. Odgovor, kakav god da bude, najčešće je pogrešan. Ili će to biti, kad-tad. Svejedno da li se dotični pojavi ili više od njega ne bude ni glasa. U ovako nedorečenim situacijama, koje nikada nisu bile konačno okončane (nije pleonazam), postoji latentna opasnost da će jedna strana - obično ona koja čeka, kad-tad zažaliti. Ako sačeka pa i dočeka, moguće da će jednog dana zažaliti što je uopšte čekala. Ako ne sačeka, kad god joj bude teško u životu, kakav god da joj bude izbor, zažaliće zbog toga što nije čekala.