U vreme dok se kod nas podrazumevalo da se može, solidno, živeti samo radeći jedan jedini, siguran posao u društvenoj firmi, sa čuđenjem smo slušali priče o tome kako u svetu iz kojeg su dolazili većina ljudi radi više od jednog posla. Zarad sticanja sredstava za bolji standard, za kupovinu kuće ili stana, kola, jahte ili čamca, za putovanja.
Tako su naši fizikalci - a to su nekada bili oni, bez ikakve škole i kvalifikacije, za koje u našim fabrikama nije bilo mesta, posle redovnog posla u tamošnjim fabrikama, radili na imanjima farmera ili čistili u zgradama i poslovnim prostorijama ili prali sudove u restoranima ili... Oni, kvalifikovaniji, najčešće su pružali usluge u svom domenu, tada se nekako još moglo, neprijavljeno i na crno, dok radoznale i društveno ispravne komšije nisu počele da poreskim službama prijavljuju nedozvoljene radnje u nedoba, u svojoj okolini.
Naša, predugačka, preteška i prevelika kriza, sačinjena od više njih , koje su se nagomilavale u etapama, naterala je mnoge da počnu da se bave dodatnim zanimanjima ii bar da počnu da razmišljaju o tome. Pa su, tako, neke doktorke počele da rade multilevel onih preparata koje su mogle da uvaljuju pacijentima,podižući tako na viši nivo šverc i preprodaju, sve dok nisu bile provaljene i javno istaknute na stubu srama, neke njihove visprenije kolege postali su zvanični predstavnici odredjenih stranih firmi koje proizvode ... od raznih preparata do veštačkih kolena, kukova itd, sve veći broj prosvetnih radnika daje časove, nameštaj su počeli da prave čak i oni koji od stolarstva znaju jedino da zakucaju čekić...
Drugi su, za sve ovo vreme, krstili ruke - pojam koji u mom kraju označava one koji samo sede i ne rade ništa, jadikujući nad svom zlehudom sudbinom, ne retko zavideći drugima koji imaju dovoljno ili bar imaju više od njih. Njima, i dalje, ne pada na pamet da razvežu svoje ruke i preduzmu nešto. Oni "ne znaju", "nemaju sreće", "ne ide im od ruke ništa", "isuviše su pošteni da bi uspeli"...