PRIČA O JEDNOJ FB LJUBAVI, KOJA SE NEKOM TREĆEM OBILA O GLAVU

   "  Ja ću da ti ispričam, sve potanko, pa ti to lepo stavi na blog. Nek vide ljudi šta sve može da im se desi - a ni krivi, ni dužni.

     Pojavio se na mom Fejsbuku jedne noći punog meseca, kada i mnoge normalne glave zabaguju, pa se dileme izmedju sna i jave, postavljajući sebi pitanja o be-smislenosti življenja, kada pred sobom vide samo sivilo i mrak. Dok sam završavala neku prepisku, mislila sam da mu odgovorim samo iz kurtoazije i da posle toga odem na počinak.

     Ali, ne...
     On je pijan, napio se od ljubavi i želi da umre. Naravno, kao u svakoj lošoj, pijanoj priči filovanoj nekim pozadinskim namerama, u pitanju je bila nesrećna ljubav, koja bi druga i bila, debelo zalivena alkoholom i jeftinim dertom. I naravno, oseća potrebu da sa nekim priča, pa tako, sasvim slučajno naleteo na mene. I samo ja mogu da ga spasem ove noći, kaže, jer je beznadje u kojem se nalazi već neko vreme toliko da kraja nema njegovom bolu, a pati neizmer-e-no.I samo bi da ga neko sasluša...

     Da, ona je divna, jako poželjna žena o koju se otimaju hiljade muškaraca na Fejsbuku, pa njega i ne primećuje. A on bi samo nju. I ne postoji način, niti da dodje do nje, niti da se izleči od te ljubavi koja ga razdire.

     Spasih tako, čitajući šta piše, život tom čoveku iz neke bivše republike, s povremenim radom u drugom inostranstvu.

ZAPOSLITE SE PREKO BLOGA? MALO SUTRA, BAR ZA VEĆINU, KOJA NEMA DODATNA I AKTUELNA ZNANJA

 - Želite li da zaradjujete putem bloga? Ako vam je to jedini cilj, grdno ćete se razočarati!



Srbija ima mnogo blogera ( i još više blogova) - toliko  puno kvalitetnih i najkvalitetnijih, da su  i štampani mediji, neki, i neki od onih koji za te medije pišu, počeli ozbiljno  da ih se pribojavaju. I, kako to obično biva u ovoj sredini, pred nečim što ne poznaješ, u šta se ne razumeš, ali prepoznaješ u njemu konkurenciju, ozbiljnu, ti ne zastani i ne edukuj se, nego udari po njemu, na sva zvona, što je moguće crnjim kvalifikacijama, kritikama i uvredama. No, o tome sam pisala, onomad, sve u ime odbrane  svoje i  naše blogerske časti, a ovoga puta bih da se osvrnem na još jedno verovanje, čak daleko prisutnije u domaćoj javnosti - da se od blogovanja zaradjuje, da od blogovanja može da se živi, da je, zapravo, dovoljno samo da pokrenete blog, da nakrpite neku podrazumevajuću  cifru posećenosti i da će onda početi da vam poslovne ponude padaju s neba (ovde sam , najpre, linkovala jedan tekst s jednog portala, koji je pominjao to, lagodno i lako zaradjivanje od blogovanja, a onda je počela invazija sličnih tekstova, očito poluprepisanih, poludoradjenih, ko zna i čiji je originalni tekst, pa sam odustala od linkovanja resavske škole).

DA LI DATI PROSJAKU ILI ONOME KOME STVARNO TREBA

-Dajete li pomoć? I kome? I kako odlučujete ko je zaslužuje i kome je najpotrebnija, a da se ne ogrešite o nekog koga ste preskočili? 



     Pročitala sam pre nekoliko dana ovaj tekst, koji me je uverio u ono što davno znam i što, zapravo, svi znamo - da su prosjaci na ulicama naših gradova, svejedno o kojoj je državi reč,  dobro organizovne grupe u čijem lancu najviše stradaju nedužna deca. Nisam, doduše, znala, niti mi je ikada palo u oči to da  te musave bebe, za koje "daj-neki-dinar-za-ovo-dete-za-mleko" iznudjuju neke glasne i kletvama sklone žene, nikada ne plaču nit puštaju ikakav glas, ali me je informacija o tome da ih drogiraju i opijaju uverila u ispravnost davno donešene odluke da ovakvim prosjacima ne dam ni dinara.
     Kada su prosjaci u pitanju, izuzetak činim samo kada u beogradskoj Knez Mihajlovoj vidim onu staricu koja čuči, glave sagnute skoro do betona, i zimi i leti, i kojoj ni lice nisam videla. Ali joj uvek, kada je vidim u tom skamenjenom položaju, koji me nagoni na tugu, ostavim koji dinar.
     Ostavljam pare i uličnim sviračima, najradije onim starcima koji jedva drže harmonike i gitare u rukama, ali njima  ne kao milostinju, već kao nagradu za uloženi napor, kako bi se pod stare dane zaradio koji dinar.

KAKO TO MAJMUNI PIŠU BLOGOVE, A NETALENTOVANI IM ČITAOCI

Kome smetaju blogovi i blogeri? Ko se boji njihovih poruka i njihovog uticaja?  Zašto su, neki, ovoliko uplašeni narastajućom snagom, ne samo reči, već i samom esnafskom jačinom i kompaktnošću blogomanije, koja, ako već nije , postaje ogromna pozitivna pokretačka društvena sila i remetilački faktor svake žabokrečine, prevarantsko-bolimebriga-lakoćemo-idimidodjimi i ostalog nepoštenog ponašanja i mimikrije negativnosti svake vrste? Odgovor znamo i mi, koji čitamo ili pišemo blogove, a i oni, koji ih napadaju i nipodaštavaju!


      Ne znam kako mi je promakao ovaj tekst, moje, iskreno kažem, omiljene autorke. Kako ništa u životu nije slučajno, verujem da nije ni ovaj moj...khm, propust. Jer, da ga jesam tada  pročitala, ko zna da li bih se uopšte usudila da otvorim blog, na šta su me, kako sam pisala više puta, jedva naterali. I ko zna za koliko bih divnih trenutaka , u tom slučaju, bila uskraćena - ono, kad s ushićenjem pratiš kako raste armija ( nije neskromno, časna reč) ljudi koji čitaju to što napišeš, kako saznaješ mišljenje čitalaca svoga bloga o temama na koje pišeš, kako upoznaješ, virtuelno a nekada i stvarno, ljude čije tekstove i sam čitaš i kojima se  oduševljavaš, nekada do mere da kažeš, žao mi što ovo ja nisam napisao. I  kako se, skoro po principu koncentričnih krugova, emituje i širi ta specifična pozitivna blogerska energija, pa ti dodje milo i što si u tom društvu, što ih čitaš i što si čitan, što te neki tekst natera na dugo razmišljanje, obogati, informiše, usreći ili rastuži... baš kao i tvoj nekoga.


     I sreća, moja, takodje, što ovo anti-blogersko naklapanje, ponavljam, autorke koju inače uvažavam, nisam pročitala u vreme početničkih blogerskih  preispitivanja, kada mi se broj čitalaca nije mesecima micao od jednocifrenog bledog podatka,koji me nije mnogo onespokojavao, ali je s razlogom nametao pitanje - zašto? Da odustanem? Ćemu?
     Pročitati da neko s majmunima uporedjuje ljude u čije kolo kanite da se uhvatite, da prostite, nije nimalo ohrabrujuće, niti može doprineti da se osećate dobro dok istražujete mogućnosti neta, bloga,pa i sebe sama.
Saznati, da neki ozbiljni ljudi koje cenite i za koje verujete da su informisani, ama baš ič nemaju pojma o onome što pišu, pa još da ih toliko nekih, takodje neobaveštenih i, prema blogerima očito nedobronamernih , ljudi, podržava u tome, sa sve onim ironijom otrovanim strelama uperenim u njihovom pravcu, može u samom korenu saseći vašu nameru da otvorite blog.

Тијаго Фехејра из Рио де Жанеирa - Srbija je jedna od najlepših zemalja na svetu

- Neki Tijago Fehejra je poslao zahtev za učlanjenje u našu blogersku grupu, šta misliš, da l' da ga primimo - pitala me jednog dana OljaKa, a ja sam, priznajem, odmah pomislila na to da je neka provala u pitanju. Pa reših da ga proverim, i to direktnim pitanjem na Fejsbuku, jesi li ti stvaran ili si samo neko...

      I na najčistijem srpskom jeziku, dobih sve tražene odgovore, pa poželeh i da ga intervjuišem za blog (nažalost, za njega saznadoh samo dan pošto je otišao iz Niša, inače verujem da bi intervju radili uživo, a ne onlajn), pa se malo oteglo vreme, išao je na još neka putovanja, pa  dok je stigao do rodnog Brazila, sredio utiske i našao vremena da mi napiše odgovore, pa sam onda ja imala neko.. .sredjivanje  i na kraju dodje na red ovaj intervju.


O "BEZIMENOJ", KNJIZI-PRVENCU DEJANA ZLATIĆA



          Imam, na onoj drugoj blog-platformi, divan komšiluk. Ljude, koji lepo pišu i najlepše čitaju tudje tekstove, koji znaju da pohvale ono što si napisao, čestitaju, podstaknu... Postali smo već, što bi rekao Bane ili ironijexl, ekipa, i mada se većina nikada nije srela uživo, već smo, mnogi, one druge upoznali u dušu i znamo kako ko diše ( nije fraza, istina je). I radujemo se uspesima drugih, ko da nam je sestra il brat, i podstičemo i...tako, istrajavamo u toj svojevrsnoj blogo-ljubavi, pa ponekad imamo razlog i da se pohvalimo.
     Ko, ovo, sad ja - sve hoću da se pohvalim time da sam, konačno, dobila knjigu-prvenca mog komšije i druga Dejana Zlatića, na Wordpressu oblogovanog, od mene nazvanog Blogi.
     I, mada već prijateljici Beki dugujem prikaz njenog, takodje romana prvenca, uz opravdanje da mislim kako to ne bih uradila dobro, najpre osećam potrebu da se oglasim povodom Dejanove Bezimene. I to ovde, a ne na Wordpressu - držim da će se već neko  iz komšiluka oglasiti ovim lepim povodom.

ZAŠTO VOLIM NIŠ ONAKO, KO ROD NAJRODJENIJI

     Videla sam mnoge prelepe gradove.Plovila njihovim rekama, kupala se u njihovim morima, udisala mirise koji su drugačiji u svakom od njih, sretala neke lepe i manje lepe ljude, šetala po bogatim kvartovima i onim najsiromašnijim, videla pijace prebogate , sve do od tice mleka, bežala od musavih prosjaka kojima nikada dosta, slušala muziku koja opija i jela hranu koja draga nepca i sedela na vidikovcima od čijih pogleda zastaje dah...   Lepo. I nadam se još, planiram još puno vidjenja takve lepote.
     Samo, ni u jednom od tih gradova nisam našla svog grad. Zamalo, pa rodni. Ali, ko i da jeste.


     Volim Niš, jedini grad koji je istinski moj, zato -

- što, kada krenem od kuće, mogu da kažem, ovde sam upala u Gabrovačku reku na putu  do škole, i sada se zove Ćele kula,  kada se polomio led koji smo gazili jer nas mrzelo da idemo ČAK  dvesta metara do prvog mosta. Pa su naši roditelji sakupljali pare da nam sagrade mostić, srušen kada je sagradjen Bulevar Lenjina  Nemanjića, ko što su davali pare i za fiskulturnu salu i još kojekakve druge investicije od opšteg značaja, za koje država tada nije hajala
- što, pored te škole, mogu da kažem, ovde mi stanuje drugarica iz gimnazije, a mogu i da svratim kod nje, kad god hoću,

ZAŠTO SU I ZA ŠTA SU ODGOVORNI GASTRO BLOGERI

- ili još jedan osvrt na nekritičko emitovanje recepata , toliko štetnih po naše zdravlje, da bi ih , šalim se malo, zakonom trebalo zabraniti ... ili bar ograničiti njihovu upotrebu na jednom godišnje, eventualno dva puta



     - Nije mi jasno zašto u Srbiji svaki recept za kolač ili tortu počinje s "umutiti 250gr ili više ili ne-daj-Bože 500 gr margarina ili putera, kojeg ionako retko ko ovde može da kupi - reče jednom davno, kada su došli na odmor, s  tada privremenog rada u Americi, jedan moj prijatelj, inače ne preveliki pobornik zdrave ishrane. Ali, racionalan i razuman čovek. Pošto je ipak smazao i repete neke moje  torte za koju svojoj ženi nije dozvolio da zapiše recept, objasnio je kako su mu mnogo draže američke torte, u kojima ima svega više, nego u našima, ali ne i margarina.



     I stvarno, ima da se ubiješ od traganja po kuvarima i fud-blogovima, u potrazi za dobrim receptom koji ne počinje s gore navedenim količinama sastojaka. Ne samo kada je  o slatkišima reč - izvikani margarin se trpa i u kiflice i ostala peciva, pogače i hlebove, pa i u neka jela.
     One koje zanima, sve o štetočini nazvanoj margarinom, mogu saznati ovde i ovde . Nije da mnogo toga  o štetnosti upotrebe margarina u ishrani nisam znala i  ranije, ali sam, od kad sam ove tekstove pročitala, margarin izbacila iz upotrebe u potpunosti.
     Tamo gde se baš mora jer, ruku na srce, najbolje torte za koje imam recepte  podrazumevaju bar 250 gr nečega iz ove kategorije masnoća, opredelim se za puter.

U DOBRU SE NE UZNESI, A U ZLU SE NE POSTIDI

... ili... kada se penješ stepenicama, nazovi dobar dan svakome koga sretneš, da bi bilo nekoga ko i tebi nazove dobar dan, kada budeš silazio



     I ove dve narodne mudrosti, napisane same za sebe i bez ikakvog propratnog teksta, bile bi dovoljne neiskvarenim dušama,  mudrim da prihvate odavno potvrdjene istine. A opet, toliko je onih, uveravamo se u to svaki dan,  koji prelaze preko njih ko da ih nikada nisu čuli i ko da one za njih nikada neće važiti.Pa zato stalno imamo nekakve ....doviće i ...kiće i ostale štetočine, koji, kada im vlast i sve ono što uz nju ide,udare  glavu toliko da gorepomenuto dobar dan kao personifikacija svih pristojnosti,za njih i ne postoji.
     No, neću o njima, ma koliko bili važni ili nevažni u ovoj državi i ma koliko postojala ili ne mogućnost da još koji put vaskrsnu i, ne daj Bože, nastave da nam kvare ono malo države što nam je preostalo.

TRAČARA

 - Zvala kuma K. malopre. Pita za tebe, nešto joj valjda trebaš .
- I šta je još rekla?
- Ona ništa, al ja... iskoristio sam priliku da rešim onaj problem sa S.
- Kakav problem ona ima  sa S?
- Ona nema, al možemo da imamo mi. Lepo sam ti rekao da ne ogovaraš nikoga pred nekim ko ga zna. Šta ti je trebalo da kuma K. ogovaraš pred S, kad znaš da se one druže!? I da će S. da joj kaže da si je ogovarala.
- Prvo, ja kuma K. nisam ogovarala, nego sam samo rekla istinu. A drugo, ja odlično znam S. i sigurna sam da joj ona neće ni pominjati taj naš razgovor, kao ni svaki drugi.
- Nikad ne možeš da budeš sigurna. A pri tome ti je S. samo prijateljica, a K. ti je venčala ćerku.
- I pri tome je S. najkarakternija osoba koju znam i nikada i nikoga neće izdati, a pogotovo mene. I šta si to ispričao kuma K?

-Ma ništa, onako, drastično, pa da ukapira. Nego sam, onako, izokola, pomenuo kako sam čuo da je S. velika tračara. I da se pazi od nje. I da to čitav grad zna, da je ona tračara. Te tako, ako S. i pomene kuma K. bilo šta  od onoga što si ti izrekla o njoj, kuma K. joj neće poverovati zahvaljujući tom upozorenju.

- S kojim pravom si se mešao i izmišljao, čoveče, samo si stvorio dodatni problem, odnosno tek sada si stvorio problem. Pa, upravo kuma K. ima odmah da prenese S. šta si rekao za nju, a ona nije glupa da ne bi shvatila tvoju igru. Ako za nekoga nisam čula ni od koga da je tračara, to je ona. Ali je to ne amnestira od toga da, baš zbog tvog tračarenja, tek tada ispriča kuma K. to što si želeo da sprečiš. Pa, ko ti je rekao da se mešaš i zašto si morao sve da zapetljaš?