ISKUSTVOM POTVRDJENA ISTINA DA NIKO NE MOŽE SVE LJUDE VARATI SVE VREMEE

     -Može se desiti da neko vreme uspeš da varaš sve ljude. I  moguće je da sve vreme varaš neke ljude. Ali je apsolutno nemoguće da sve vreme varaš sve ljude- ovako nekako glasi jedna od najčešće citiranih istina, možda i prva posle one Tolstojeve o tome da je svaka nesrećna porodica nesrećna na svoj način, ma koliko sve srećne bile iste ili slične.


     Postoje ljudi koji to, što su kompletno loši ili imaju samo neku jako negativnu osobinu, uspevaju jako dugo i uspešno  da sakrivaju od okoline, i uže i šire. I od onih sa kojima su svaki dan, još više i bolje od onih koje sreću samo povremeno. Najčešće ih odlikuje još jedna osobina - fantastično znaju da se nametnu okolini kao divni, bezgrešni, neiskvareni ljudi puni vrlina i dobrote. Na lebac da ih mažeš, reklo bi se u mom kraju.

NAUČIĆEŠ DA KUVAŠ ONDA KAD SHVATIŠ DA KUVANJE NIJE OBAVEZA, VEĆ VEČITI EKSPERIMENT I ZADOVOLJSTVO




     Postoje žene u ... nekim, godinama, koje nikada nisu naučile da kuvaju, a opet, postoje devojčice koje znaju da umese hleb i kolače, da naprave najbolje salate na svetu i skuvaju neka jela bolje i od svojih majki ili baba, koje su ih učile ili  su ih samo  krišom nadzirale dok  mućkaju po kujni, posle zvirkanja u recepte na netu.

     Nismo svi talentovani baš za sve i stoga je sasvim razumljiva odbojnost  prema kuvanju, nekih žena, koje se u kuhinji zadržavaju kolko da skuvaju kafu. Ili žalosni rezultati truda nekih drugih, koje crkavaju u nastojanju da svojim ukućanima ugode, a njima i dalje, i pored sveg tog truda, sladje ono  što im komšika ponudi. I koji jedva čekaju da odu u goste, kako bi pojeli nešto zaista ukusno.

     Sve dok neko, svejedno da li je reč o ženi ili muškarcu, na kuvanje gleda kao na  neženjenu obavezu koje bi što pre da se otarasi i iz kuhinje izadje pre nego što je u nju zakorači-la, i rezultati njihovog rada u njoj biće nezadovoljavajući. Ili na nedovoljnom nivou u odnosu na ono što ta osoba može.

     - Prva i verovatno jedina stvar koju sam  naučila od svoje svekrve, jeste da to što kuvam, kuvam s velikom ljubavlju, misleći na one kojima ću tu hranu poslužiti - govorila je jedna moja koleginica i,mada mi se čini da sam je u nekom postu citirala, dozvoljavam sebi da se ponavljam, smatrajući ovo pravilom broj jedan, kojeg se ona-j ko kuva valja držati.

GOLOTINJA IZMEDJU EROTIKE I PROSTOTE ILI ŠORC DO POLA DUP...



     Juče, kasno popodne, ćaskala sam sa prijateljicom tokom   šetnje u potrazi za tepih stazama ( aman, zna li neko gde se prodaju neke lepe, dobre, da ti zapadnu za oko, a ne sve ove neke, sivilo i mučnina neka), pa komentarišemo golotinju. Kako je dobro  kad žena ume  da nosi lepo dekoltiranu majicu ili haljinu, a kako nije lepo kad razgoliti grudi, do najnižeg neukusa, pa još je i sama svesna toga i sve se, nekako, trudi da majicu ili navuče preko tih nepristojno ogoljenih grudi a ona, preuska, prekratka, sve se ne da, na zadovoljstvo popaljenog muškog sveta okolo.


     Pripadamo generaciji- generacijama, u vreme čijih mladosti su čak i  suknja malo iznad kolena ili minimalan dekolte izazivali podozrenje i ni malo pristojne komentare. Ona je već u penziji i rado se seća  svojih i minjaka svojih drugarica, koji za one prilike i jesu bili minjaci, a mene je to zaobišlo. Najčešće sam nosila pantalone u svoje vreme, pa su svi mislili da njima krijem krive noge. A opet, kaže ona, o dekolteu nije bilo ni reči.

     Usput, jedna anegdota, kojoj možda i nije mesto ovde, ali mi baš sada pade na pamet - pre dvadesetak godina, ono kad se odlazilo u Kinu ko kad kažeš dobar dan, primetila sam da u njihovoj kulturi otkrivene noge ne znače ništa. Ali su, zato, sva dogmad bila uredno zakopčana, sve do grla. Grudi su bile bauk. E sad, posle takvog saznanja, krenem ja u Egipat i desi se neka zapetljancija s haljinom koja je mala šlic na jednom boku i neku dugmad koja je spajala sve to, pa šlic i nije bio šlic. Ali sam ja nešto zapetljala oko tih dugmića i nekako pred sam polazak, kada sam haljinu peglala, pokidam ih.Na nesreću, obukla sam haljinu kada smo išli u obilazak piramida, gde stalno pirka vetar, a oni krajevi moje haljine od neke bugarske svile samo lete unaokolo. A Egipćanima, ma skoro svima koliko ih je tamo bilo, oči iskočile ko fildžani.
     - Ti s tom haljinom napravi džumbus, reče mi jedan saputnik kojem ovo nije promaklo, a ja sam jedva namolila vozača busa da, na odlasku u grad, svratimo do hotela, gde sam za rekordna tri minuta promenila toaletu i tako doživela aplauz čitave grupe, nenaviklle na poštovanje izmoljenih pet minuta.
     Šta ću, mozak mi nije radio. odlazim u arapski svet, sa sve šlicom na haljini!!

ONO, KAD TI GOST KUCA, A TI ZAKLJUČAŠ VRATA




     Ne volim da, ovde, pišem baš kada sam besna i kada mi ljutnja kroji rečenice od onih misli, koje su tim besom izazvane. Jer planem, ko juče kad mi  u busu ona što naplaćuje karte vraća sasvim ispravnu novčanicu, koju neće da primi jer je, navodno, oštećena. Ej, papirna dvajesvodinarka, potpuno cela, samo po bočnoj jednoj ivici nije besprekorno prava!! ( Odvozila sam se za dž, uz odbijanje da joj dam drugu novčanicu  - iskreno, imala sam samo najkrupnije i nisam imala volje da punim novčanik svom  onom sitninom koju bi mi ona vratila kao kusur, a i zasmetalo mi , to čangrizanje, ko da će Čurdić prevoz da propadne zbog jedne dvajesdvodinarke, sasvim čitave). Posle mi bilo krivo, pa sam, da bih umirila sopstvenu savest, ne zbog neplaćene vožnje, već zbog te žene, ko zna ko je iznervirao tog dana, pa sam ja postala kolateralna šteta,  dakle, posle sam u drugom busu platila istim novčanicama. I nije bilo zakeranjea tipa, nepeglane ti pare. Toliko, dovoljno da mi umiri savest.

     I sad, za nijansu manje ljuta mada, svejedno,i dalje kivna na vinovnike priča sličnih onoj koja sledi, da kažem sve po redu. I da tako, onima tamo i onima ovde , koji su zaslužni za ovakve priče... sve po spisku.

     Elem, tokom jutrošnjeg net ćaskanja sa prijateljima koji žive u Beču - imam ih tamo mnogo, više nego u celom ostalom svetu i nije važno ko su,  saznam za dogadjaj koji baca jako ružnu sliku na našu diplomatsku birokratiju. Koja bi trebalo da  bude prva dobrodošlica, za svakog stranca koji bi da poseti Srbiju.
     Jedna Brazilka, koja čitavu deceniju živi u Beču, ali je zadržala brazilsko državljanstvo i koja je želela da  ovih dana dodje u Srbiju,  morala je da odustane od puta. Razlog - uz brdo administrativnih papira koji su možda i potrebni, u našoj ambasadi su joj tražili i  potvrde o rezervaciji hotelskog smeštaja i prevoznog sredstva kojim bi došla, važeću Visa karticu i... štatijaznam sve.

MONOLOG OCA KOJEM JE NAJBITNIJI ON SAM



     Ja zaista ne znam šta oni više hoće od mene! Dajem, i šakom i kapom dajem, sve im bre dadoh, a oni nikad zadovoljni. Nikad da kažu hvala, nikad, dosta nam je,nikad da pitaju, imaš li za sebe, kako se ti snalaziš.
      Nije bilo kako treba ni kad smo bili zajedno, ali od kad smo se nas dvoje rastali i od kad su i oni otišli sa njom,a ja ostao ovde sam, samo traže. Treba, sinu za školu, ćerki za fakultet, za knjige, za ekskurziju, za garderobu.  Daj za patike, za haljinu, za telefon, za užinu, za izlazak, za rodjerndan, njegov , pa njen, za rodjendan kod druga i drugarice...samo daj,daj, daj, ko da sam ja, bre, Narodna banka.
     Kolko god da dam, oni bi još. Svaki dan. Ma, i ujutru i uveče bi oni uzimali, samo da im dam. Sve im malo.
     Evo, od poslednje plate sam odvojio, kupio sebi mobilni teleefon, ne mogu da se brukam kad se nadjem medju ljudima, ali sam zato onaj stari, nije ni on loš, samo je malo oštećen, dao sinu. Šta će njemu bolji, ja ni takav nisam imao u njegovim godinama. Pa šta ako nije tad bilo telefona, nisam ja imao ni motor, a neki su imali?! I kad su stigle trešnje, kupio sam punu kesu, pola sam njima dao, pola ostavio sebi, nisam sve pojeo sam, ko što bi neki.

KAKO JE U SRBIJI, DANAS, DEVOJKA U 31. GODINI SAMA KUPILA SEBI STAN


   

          Bila bih vam zahvalna ako izdvojite minut vremena i u komentaru ispod ovog teksta upišete redni broj odgovora koji je bio vaša prva asocijacija posle čitanja  rečenice  koji sledi.

     Tridesetogodišnja devojka, s fakultetskom i diplomom mastera u rukama i sigurnim radnim mestom na kojem se puno radi ali, pretpostavljam, i solidno zaradjuje, kupila je stan u Beogradu.

     Vaša prva misao posle ove rečenice je

1. svaka joj čast
2. gde to ima
3. ne verujem, tu mora da nisu čista posla
4. sponzoruša, mora da  neki debeli sredovečni baja s još debljim novčanikom stoji iza svega


ŠTA NAGONI OVU ZEMLJU DA NEGUJE IDIOTIZAM



     Pažnju mi je, juče, privukao ovaj tekst, o incidentu koji se desio u Francuskoj, prilikom polaganja mature. I pored toga što su vlasti najavile oštru borbu protiv varanja na ispitima, jedna mama se odlučila na drastičan korak - prerušila se u svoju ćerku i polagala je ispit umesto nje. Sve dok nije provaljena - doduše, još na početku , pa odvedena u policijsku stanicu - negde na kraju polaganja.
    Osim što će majka, 52 godine, biti kažnjena, njenoj ćerki, 19 godina, preti mogućnost zabrane polaganja maturskog ispita čak i pet godina.

     Pre samo dva dana, i ne znajući za ovaj dogadjaj koji je poslužio kao odličan uvod u ono o čemu zapravo želim da pišem,  preslišavala sam malo jednog profesora na temu studentskih podvala prilikom polaganja ispita. Paralelno s inovacijama na polju tehnike korišćene zarad varanja , tj prepisivanja na ispitima, i profesori sami moraju da budu pravi eksperti. I da stalno iznalaze nove načine za detektovanje studentskih metoda i načina varanja.

KAKO DA OTVORITE SVOJ BLOG - MALE SMERNICE I SAVETI ZA VELIKO ZADOVOLJSTVO ZVANO BLOGOVANJE



- Čak i onima koji za sebe tvrde da nisu vični pisanju, savetujem da otvore blog i pronadju, pokažu i podstaknu sebe i svoje potencijale, a onima čiji dar za pisanje sama osetim, penjem se na glavu s predlozima da konačno krenu u blogovanje




    Ona je sva sazdana od emocija i posvećena umetnosti - hleb nasušni zaradjuje u kulturnoj instituciji čije je prvo ime umetnost, okružena je umetninama i njihovim ljubiteljima vazdan, diše umetnost dok korača gradom, dok kuva ili koncipira neke ideje kojima će ulepšati život mladim ljudima u kraju u koji dolazi na odmor. Umetnost nalazi u cvetu, kamenu u vodi i travki, krajoliku koji prolazi, ljudima koje sreće. Piše, pomalo i ponekad, za svoju dušu...

    I muke imam sa njom - odnosno, imala sam, sve dok je nisam ubedila u to da je konačno došlo vreme za pokretanje njenog bloga. Jer ima šta da kaže. I ume. I taj blog, znala sam, podigao bi njeno samopouzdanje, ono vezano za duhovnu stranu njene ličnosti, i bila bi još srećnija i veselija, mada se njenoj sreći zadovoljne, ostvarene i ispunjene žene ni do sada nije mogla naći nikakva primedba.

     I tako,posle prve sumnjičavosti , opiranja i prgavosti, malaprge blog, možete ga naći ovde ,  pušta svoje prve korake, na sreću i zadovoljstvo svoje vlasnice i radost onih koji su u ovom kratkom roku uspeli da je otkriju.

     Još vam nisam dala odgovor na pitanje iz naslova?

LEPI STIHOVI DA MI SE CURA ODLJUTI I STRAH OD DODIRA KANTE ZA DJUBRE



... sve slike golih žena da vidim,  ja i strina na tavanu, briga me za sve druge, ti samo na sebe misliš, a takoj li je ubavo, mučiti se dok spavam, lupaš mi čežnju, baba u selu ništa ništa ništa, srećan kraj, dete je čovek, kad je u srcu dobro, zašto sunce uvek ima istu siluetu - ovo je samo deo reči i rečenica koje su, ukucane u Google pretraživač, dovele na moje blogove neke čitaoce koji su sa njih otišli nekada zadovoljni, nekada možda i smejući se ili psujući jer nisu našli traženo, a nekada i totalno razočarani, ne umem baš da definišem niti pretpostavim sve moguće reakcije




     Od kako imam blog-ove, paralelno s uvidom u broj poseta i  mesta iz kojih su, jako mi je zanimljivo i to kako su i zašto sve posetioci došli na njih. Dobro, mnogo njih svakodnevno ili povremeno udje na ovaj blog i na Negoslavlje namerno i svakako da mi je jako drago zbog toga što imam verne posetioce i čitaoce - moji prijatelji se već šale da je dnevni broj poseta mog bloga veći od tiraža lokalnih novina u kojima sam radila, ali nije zanemarljiv ni broj onih koje baš Google dovede na ove stranice.


     Jutros, na Negoslavlju, pade mi u oči onaj romantični sklop reči nekog jadnička , koji mora da je nešto straaaašno zabrljao, pa bi sad da se vadi - lepi stihovi da mi se cura odljuti. Pa prošetah malo po spisku pitanja koja ljudi postavljaju tražeći odgovore na svoje dileme, nepoznanice, za svoje muke i probleme.


AKO KREĆETE U BUGARSKU, ČUVAJTE SE PREVARANTSKIH MENJAČNICA

 - Kupovni kurs za evro je 1,97itd, ali u lopovskim, mada legalnim menjačnicama, koje se od poštenih razlikuju po momku debelog vrata na vratima,  mogu da vam plate i manje od 1,5itd leva



     Dugo vremena nisam bila u bugarskoj (http://bugarskainfo.com/) prestonici Sofiji, u koju inače rado odlazim, što zbog prijatelja koje tamo imam, što zbog šopinga, koji se inače sve manje isplati.


     Zgrade bugarske Vlade i Skupštine, slikane pod kišom - zapamtila sam tokomm jedne posete, prelepe  lustere u njima


     Pre par dana bila sam u jednom, po trasi koju smo prešli, vrlo intenzivnom šopingu, ali po kupovini i ne tako velikom. Imajući u vidu, naravno, neka stara i uvek dobra vremena, kada smo se otud vraćali praznih novčanika i torbi prepunih koječega, najčešće potrebnog, ali vrlo često i sasvim nepotrebnog.

ZAŠTO SMATRAM DA JE BUS PLUS OTVORENA PLJAČKA GRADJANA


     Dosta vremena mi je bilo potrebno da bih shvatila zašto se Beogradjani bune protiv famoznog Bus plusa. Tim pre što imaju, inače, bar kako sam ja to shvatila, odlično organizovan gradski, prigradski i sav ostali saobraćaj, pa i noćni. Dobro, ne baš kao u modernim evropskim, da ne kažem komšijskim prestonicama, ali bar super u odnosu na ostale gradove ove sirote nam države.


     Ne znam koliko je tačna tvrdnja običnih gradjana, a baš me nešto mrzi da guglam, o tome da se gradski prevoz, zapravo, finansira iz budžeta, a da pare za karte i kartice prikupljene preko Bus plusa, zapravo, idu u neke privatne džepove. Pa zato i neću o tome, iako naslov ovog teksta sadrži i reč pljačka.

BULKE, NEKRADENI ORAŠĆIĆI I VIŠNJE PRED BRANJE



     Nekako u ovo doba, svake godine, moj otac je čitave dane provodio u svom niškom voćnjaku - onaj pored vikendice u rodnom selu nastao je znatno kasnije, a razlog tog boravka u i oko voćnjaka su bili prolaznici i namernici koji su listili redom, sve na šta bi naišli.Najpre bi obrali mlade orašćiće, one za stavljanje u alkohol ili med i za pravljenje slatkog, pa bi prešli na višnje koje zatim stižu,  pa na šljive i ostalo voće, redom kako koje sazreva, a na kraju bi dokrajčili orahe, koje smo često morali da beremo nedovoljno sazrele, ako smo želeli da bar nešto uberemo.

     Ove godine, zbog bolesti i kasnijeg oporavka, dugo je obijao da i priviri u voćnjak, plašeći se slike koju je tamo mogao da zatekne. Očekujući da je sve pobrano i uništeno, što od prolaznika i namernika, što od stoke koja se otme pijanim komšijama koji žive u kući na samom polju. Koje se nalazi tik uz naselje.

KAKO SE OBOGATITI, A NE BITI LOPOV



     Mnogo volim da pišem afirmativne tekstove. To znači, prvo, da sam upoznala još jednu  osobu vrednu i moje pažnje i preporuke drugima, ali, još više, mogućnost da se ukaže na to da ovo bezizlazje nije toliko duboko koliko nam se čini. I da ima nade, bar za one koji ne sede-leže skrštenih ruku, kukajući na teška vremena koja, kako vidimo, neće još dugo biti ništa drugo do teška.

     Čovek kojeg ću predstaviti ovoga puta - nazvaću ga kratko A, iz daljeg teksta shvatićete zašto mu ovako javno ne otkrivam identitet, ima 39 godina, završenu srednju školu i nekoliko kasnijih kurseva za specijalnosti kojima se danas bavi, stalni posao i ... puno slobodnog vremena . Koje ispunjava radeći sve one poslove za koje je školovan, osposobljen ili za koje se sam usavršio.Naravno, sopstveni krov nad glavom se podrazumeva. Upoznala sam ga na preporuku, tražeći poštenog i korektnog majstora.