KAD JE FEJSBUK IZDAJICA

     Dok sam se jutros dopisivala sa prijateljicom na Fajesbuku,"ulete" mi jedan drug, a ja pozdrav i odgovor umesto njemu, pošaljem njoj. - Izvini, velim joj, ovo poslednje što sam ti poslala nije za tebe - i počnem da joj objašnjavam da sam samo za tren pozdravila...itd...  
     - Ništa, ništa, mene odjutros poteralo s porukama drugima namenjenim, odgovara mi drugarica, a njeno hihi, haha, hoho, zaintrigiralo me je i više nego što sam ovlaš interesovanjem htela da priznam.
     - Mislim da je ONA  u predirfaktnom stanju, od trenutka kada je shvatila da je poruku namenjenu NJEMU , sa sve detaljnim opisom onoga što će da mu radi kada se večeras sretnu,uputila meni. A nisam stigla ni da joj kažem da nema razloga da se boji i da nikada nikome neću reći o tome kako sam slučajno otkrila njihovu zabranjenu vezu.
    Djavo ne ore i ne kopa, nego samo smišlja kakvu će pakost da napravi, citirala  je često moja prijateljica Mira svoju baku, mudru seljanku, kojoj se, da je imala sreće da doživi internet , pa još i da ga koristi, ovakva glupost nikada ne bi desila.
     Da živi u svom rodnom gradu umesto u Nišu, sigurna sam, moja prijateljica bi imala mnogo manje šanse da sazna za zabranjenu ljubav svojih sugradjana, koje zna od malih nogu. Ono što su, očito vešto, prikrili od svojih bračnih drugova, prijatelja, komšija i čitavog malog grada u kojem žive, otkriveno je  samo jednom pogrešnim klikom miša .Dovoljno za sekiraciju , crvenilo pred poznanicom i strah da ona ne progovori...

* * *

ZAŠTO (VIŠE) NEĆU DA KUPUJEM HLEB U MAXIJU

     Nema ništa protiv Maxija, odmah mora da kažem. Retko kupujem kod njih jer ih nemam  u komšiluku, koji je , inače, jako dobro, čak perfektno organizovan po pitanju snabdevanja. A da idem dalje , samo zbog njih, stvarno bi bila čista glupost.

     Danas svratih, jer sam bila u prolazu. Imaju neke zanimljive vrste hleba, recimo, kakvih na drugim mestima nema.

     Bolje da nisam. Smučilo mi se, kada sam videla čoveka koji je, od jedno dvadeset pet bageta ,dodirnuo, više ili manje  sve , pa se udaljio do nekih drugih hlebova... pa se vratio, opet propipao bar polovinu, da bi na kraju izabrao dva.

     Već sam  uzela hleb i nije bilo fer da ga vraćam, mada ga nisam rukama dodirivala osim kroz papirnu kesu. Ali, sigurna sam da u Maxiju nikada više neću kupiti hleb.

    Ono, nisu prodavci krivi, neće valjda sad staviti dežurnog, koji će sprečavati nekulturne kupce da 'vataju lebove golim rukama, pomislih najpre. A onda se setih da ovaj problem i nije tako teško rešiti - najpre da kažem, Idea me nervira zbog onoliko škrtarenja na kesama i, uopšte, nemam neke velike reči pohvale za njih, ali, ruku na srce, oni su problem s hlebom rešili, čini mi se na pravi način. U njihovim marketima hleb je  u stalažama iza gondole s pecivom i mora da vas usluži prodavac. Pristup kupcima, bez obzira na stanje čistoće njihovih ruku, zabranjen.

ZAŠTO JE VAŽNO DOSTOJANSTVENO ISPRATITI RADNIKA U PENZIJU

     - Moj muž je tužan već danima, ućutao se i vidim da pati. Otišao je , skoro pa u penziju, na biro još par meseci, dok ne napuni uslov , a onda i u stvarnu penziju. Od tog dana kada je predao kompjuter, ključ od kancelarije i mobilni telefon i potpisao rešenje, drugi je čovek. Ono, jeste , otišao je svojom voljom, ustvari znajući da racionalizacija podrazumeva da mora otići, milom ili silom, svestan svega, ali, opet, nije moralo ovako. Da mu niko tog, poslednjeg dana, ne kaže ni jednu jedinu reč. Ni njemu, niti ikome od desetoro njegovih kolega, otišlih istog dana. A svi su proveli po dve-tri decenije u toj kući. Ušli na ta vrata mladi, puni elana, radosti, vere, a izašli sa zajedničkom knedlom u grlu i gorkim osećanjem odbačenosti - ovako moja prijateljica opisuje nelagodu kroz koju čitava njena porodica prolazi , zbog toga što se u ovo ne-vreme zaboravilo na osnovna pravila lepog ponašanja  prema čoveku-ljudima, koji odlaze u zasluženu penziju, iz firme kojoj su poklonili pola svojih života.
     Šta reći čoveku koji se oseća jadno i bedno dok pakuje svoje sitnice medju zidovima u kojima je "vek proveo", očekujući  zalud da mu neko na odlasku bar stegne ruku, kaže koju lepu reč? Njega , sigurna sam u to, nikakva reč utehe ne može i neće utešiti, niti će mu biti lakše ako počnete s nabrajanjem svima nam dobro poznatih kriznih teškoća i sličnih poštapalica.
    Upečatljiv primer, kojeg se sećam na ovu temu - kolega koji je u Radio Nišu proveo čitav radni vek, odlazi u penziju , tačno kada je trebalo. Mogao je da poradi još malo, ali je u to vreme već počelo otpuštanje prekobrojnih, pa je i sam znao da je vreme...
     Fotografija broj jedan - preteška ulazna vrata stare radijske zgrade mora da su mu bila još teža, dok ih je napuštao, na kraju poslednjeg radnog dana, misleći da je već zaboravljen od svih. Na slici, tužan čovek , skrhan bolom zbog takvog načina odlaska.

SLATKO OD POMORANDŽINIH KORA KAO POVOD ZA JEDNO SEĆANJE

   

     Ko da je sad gledam . Zapravo, više slušam, jer se , onako niska, i ne vidi od brda pomorandži složenih kao kupa, u vangli malo tamnije narandžaste boje od njih samih.
     Uzima jednu po jednu narandžu, pa im najpre  u krug  odseca vrhove i onaj deo oko peteljke. Onda šiljkom  nekakvog krivog noža, kupljenog specijalno za ove potrebe, zaseca uzduž koru, prateći zamišljenu putanju kriški.
     - Ovo mora pažljivo da se radi, da kriške od kore bude jednake širine , da se lagano skinu ,bez kidanja,  pa da im se još pažljivije , tanko-tanko, iseče i skine onaj unutrašnji, gorak beli deo - objašnjava mi, sva uneta u seckanje pomorandžine kore, kao da joj od toga zavisi sledeće budjenje - Tek onda kora je pogodna za uvijanje i ostalo tretiranje i tek tada će od nje ispasti slatko kakvo valja.
     Okreće se ka televizoru, sočno opsuje par puta "prekookeanske robijaše" rešene da budu svetski policajci koji "štite" interese svoje zemlje na hiljadama kilometara udaljenim tudjim teritorijama, pa ga uz "nećuvišedasenerviram" gasi , istovremeno pritiskujući dugme za uključenje radija.
     Zatim uzima beli konac, pažljivo mereći mu dužinu i  udeva ga u iglu .Svaki komadić narandžine kore uvija još pažljivije , vodeći računa o tome da uži početak ostane u sredini , oko njega namotava najširi deo i na kraju ,  onaj drugi  uži, preko njega. Kroz tako dobijenu namotanu spiralu provlači iglu, pa sa sledećim komadom kore ponavlja tu radnju...
    - Ovo ti dodje kao neko slatko za " stidni gosti", kaže, prisećajući se kako se  smejala dok su joj objašnjavali da ovaj pojam obuhvata slatka čije kuvanje zahteva više truda i napora i koja se iznose samo pred važnije, draže i cenjenije goste.

LJUBAVNA PRIČA MOG FB DRUGA SA SRPSKOM PRIJATELJICOM NJEGOVE HRVATSKE NET SAGOVORNICE

     Desilo mi se nešto jako lepo, napisao mi je , umesto uobičajenog pozdrava, jednog dana , moj virtuelni drug R. iz Beograda, posle podužeg , neuobičajenog i nenajavljenog odsustvovanja s Fejsbuka. I ne čekajući pitanje, nastavio je svoju lepu priču -
     Ćaskao sam, na jednom forumu, sa nekom I. iz Hrvatske, onako, neobavezno, bezbrižno i neopterećujuće. Postali smo, moglo bi se reći, prijatelji. Virtuelni, nikad videli jedno drugo, niti čuli glas, ali sasvim dovoljno otvoreni jedno prema drugom, da bismo znali kakv je čovek s druge strane ekrana.
     Onda me je, jednog dana, I. iz Zagreba zamolila da joj učinim malu uslugu i time priredimo, zajednički, jedno lepo iznenadjenje njenoj drugarici , takodje I. , koja sada živi u Beogradu. Ona, naime, jako voli Krašovu čokoladu s lešnicima i trebalo je da joj ja jednu takvu odnesem , uz priču o tome da sam bio u Zagrebu i upoznao tamošnju I , koja joj tu čokoladu šalje.
     Otišao sam kod beogradske I, prethodno se najavivši. Dočekala me je ljubazno, krhka slatka plavuša zelenih očiju , u svom malom stanu na poslednjem spratu jednog beogradskog solitera. Iznenadila se, jako, videlo se po sjaju njenih lepih očiju da joj je sve ovo prijalo, pa me pozvala da navratim na kafu, opet, kad stignem.
     Ne znam šta je zagrebačka I. imala u planu kada je s-kovala plan o čokoladi za drugaricu iz Beograda i smišljala priču o mojoj poseti Zagrebu i našem poznanstvu. Tek, kada sam sledeći put otišao kod ove druge I, stan gotovo da nisam prepoznao. Prigušena svetla u dnevnom boravku, gde smo prošli put pili kafu obasjani svetlošću s plafona i zidova,  drugačije zavese na prozorima, dušu dale za romantični ugodjaj, grickalice na stočiću, piće...

RECEPT ZA KREM ČORBU OD POVRĆA KOJA MOŽE BITI I RIBLJA

     Ovaj recept sam dobila od moje starije prijateljice Ljiše - podvlačim to, starije, jer sam sve više u okruženju mladjih , i to povodomm mog iskrenog oduševljenja krem čorbom kojom me je poslužila jednog hladnog februarskog dana. Posle sam od njenog sina saznala da je recept pokupila od njega, koji je sopstveno kulinarstvo usavršavao širom ove planete, strogo vodeći računa o tome da ne kuva mamina jela, jer bi to nadmetanje bilo unapred izgubljena bitka, za njega.

     Elem, za KREM ČORBU OD POVRĆA potrebno je
- jedna glavica brokolija
- nekoliko cvetova karfiola
- jedan do dva krompira
- jedna do dve šargarepe
- jedan koren paškanata
- pola korena celera
- jedna glavica crnog luka
- nekoliko čenova belog luka

- 150 do 250 ml pavlake za kuvanje
- suvi začin i ostali začini po želji - majčina dušica, biber, nekoliko zrna morskog oraščeta, bosiljak itd

     Sve povrće krupno naseći i skuvati u litar do 1,5 litar vode.Izvaditi ga iz vode kada je dobro skuvano i izmiksati , tako da se dobije gusta kaša. Vratiti u šerpu, dodati željene začine, naliti pavlaku i vratiti na vatru da vri jos desetak minuta ili više, ako želite gušću čorbu.

JESI LI SVE OVE KNJIGE PROČITALA

...  ili o tome kako je  teško, ljudima koji čitaju samo omiljene stranice u žutoj štampi , autobuski red vožnje i poruke u mobilnom telefonu,  objasniti da je čitanje potreba jednako kao i disanje i kupanje i zadovoljstvo koje se može meriti jedino s ogromnom porcijom najukusnijeg sladoleda , spravljenog isključivo od  prirodnih sirovina

    Udjem, jutros, na zubaričin blog, da pročitam novi tekst o kojem sam uredno dobila obaveštenje na mailu, pa se usput zadržim na još nekim tekstovima. I jedan od njih mi dade ideju da napišem i svoje mišljenje na istu temu , pošto sam shvatila da bi komentarisanje njenog bilo predugačko - za komentar, mislim.

ONLAJN KUPOVINA NAMEŠTAJA ILI KAKO JE NAMEŠTAJ ČARKIĆ OPRAVDAO POVERENJE

     Onlajn kupovina, tako uobičajena u svetu koji nazivamo razvijenim - čitati, u kojem su ljudi prezaposleni i nemaju vremena da beskonačno obilaze prodavnice, ali zato imaju para, kod nas je još u povoju. Iskreno, ne znam mnogo ljudi iz moje okoline koji su bilo šta kupili na ovaj način, ako se izuzmu avionske karte.

    Stoga sam ne malo bila skeptična kada sam odlučila da , na nevidjeno, odnosno vidjeno samo na ekranu kompjutera, naručim  ležajeve od Fabrike nameštaja Čarkić, koja se nalazi u Mačvanskom Prnjavoru. Nisu  oni, odmah da kažem, na prvi pogled  ni po čemu drugačiji od ostalih proihvodjača koji se reklamiraju na netu.

     Imaju sajt, s fotografijama i cenama ( jednog dela) nameštaja koji proizvode. A paleta proizvoda im je zaista bogata - od ležajeva samaca, kaučeva i garnitura, preko stolica i polica, do regala.
     Imaju i  video klip na Joutube, kao i profil na Facebook .