GDE JE BIRO ZA NADJENE STVARI

- ili o tome koliko korisnih inforacija možemo dobiti klikom na pretraživač na netu



     Nadji mi google - čak i kompjuterski apsolutno nepismeni znaju da se na netu mogu pronaći odgovori na skoro sva pitanja, pa kada im neko klikne na pravo mesto, istražuju do mile volje.
     A ako imate vremena, volje i strpljenja da čitate blogove, kojih ima svih fela i žanrova, u skladu sa afinitetima autora, shvatićete da je to neiscrpni bunar ne samo lepih priča i kvalitetnih literarnih sadržaja, već i mnogo praktičnih saveta. Ne retko, od kako sam strastveni i bloger i čitalac tudjih blogova, pa i odgovora na mnoga pitanja, doživim da me prijateljice pitaju, a odakle ti sad pa i to znaš, znajući moje ranije afinitete i interesovanja.
    Epa, znam, rekao mi blog.
    Čitam, jutros,doduše tekst na Tatjaninom blogu je od pre godinu dana, ali to ne menja stvar  - oglasila je da je pronašla izgubljenu ličnu kartu nekoga ko nije na adresi upisanoj u njoj.  http://tatjanamb.wordpress.com/2011/08/24/izgubljena-nadjena-licna-karta/

I dok se pitala šta da radi, pljuštali su saveti i komentari, od kojih mi je posebno upao u oči ovaj
Tatjana, ličnu kartu kada pronadješ tudju, ubaciš je u poštansko sanduče pa je na pošti upute na adresu iz nje. To sam ja već uradila par puta. :)-

     Cela priča  me je podsetila na neprijatni dogadjaj od pre par godina, koji bih izbegla da sam za ovo znala.
     U blizini MUP-a pronašla sam izgubljeni pasoš, vlasnik je bio, po adresi navedenoj u njoj, izbeglica s Kosova i Metohije. Mada sam bila u strašnoj žurbi zbog poslovne obaveze, skrenula sam s puta desetak metara, kako bi dežurnom na ulazu u ovu zgradu dala pasoš.
     Al ne može tako. Prvo mora da se prijaviš dežurnom na šalteru, pa da te on uputi dežurnom u kancelariji brojtajitaj. Dežurni u kancelariji brojtajitaj je bio odsutan , niko drugi ne može da primi pasoš, dežurni na ulazu mi ne dozvoljava da se udaljim, a ja cupkam i grickam nokte, jer već kasnim.....
    Kada se dužurni pojavio posle dobrih petnaestak minuta, opet mi nema izlaska, sve dok se i ja ne identifikujem. Dok sam davala svoje lične podatke i izjavu " o tome kako sam i gde sam i zašto sam i ..... pronašla dotični dokument", uspela sam samo da kažem onome koji je sve što govorim upisivao u svesku, da sam znala za ovu proceduru, verujte, nikada  ne bih pasoš ni sa zemlje podigla, a kamo li još da ga donesem ovde.
    Vremena su se promenila. Verovatno dotični službenik sada ima i kompjuter, moguće je da više ne sme da pravi onolike vanredne pauze na radnom mestu, ali verujem u to da i dalje mora da uzme izjavu onoga ko je doneo pronadjen tudji lični dokument, kao  i njegove podatke. Propis je propis.
      No, kada bi mi se opet desilo da nadjem nečiji pasoš ili ličnu kartu .... hvala Tatjaninom blogu, sada bih znala kako to da uradim na jednostavniji način.
     

KAKO JE ŠOLJICA S RUŽICAMA POSTALA ZIDNI SAT

  - ili priča o jednom divom prijateljstvu, nastalom na netu i pretočenom u realni život, na obostranu radost

Sve je počelo od fotografije jedne šoljice, koju sam postavila na svoj Fejsbuk profil, konstatujući da bi se savršeno uklopila s onim čajem od ružih latica koji sam lane kupila na Egipatskoj pijaci u Istanbulu.


     "Lepo bi bilo popiti onaj turski čaj od ružinih pupoljaka, imam ga još malo, iz ove šoljice"- napisala sam iznad njih.


Lela, godinama već moja (prva stvarna net) prijateljica, ozbiljno je shvatila  iskazivanje ove moje želje. Možda stoga što ja retko kad iskazujem šta bih volela,  upravo stoga što mi se često dešavalo da to moji prijatelji razumeju kao i ona . Pa bih se posle neprijatno osećala, kada bi  se ono za šta bih rekla da mi se dopalo i da bih želela da ga imam ,  pojavilo kao njihov dar.
       Dakle, Lela se baš potrudila da pronadje ovakvu šoljicu, ali pošto nije obična, u beskonačnoj ponudi kojekavih, modernih , retro ili kakvih već ne, nije je pronašla.
     I dok sam se ja muvala po kuhinji, u nameri da Lelu ugostim kako dolikuje niškom gostopimstvu, ona je, u potrazi za ružicama, našla  ovaj divan sat.



       Koji se, onako kako ništa nije slučajno u životu, savršeno uklapa s jednom slikom nekog besarabskog Bugarčeta, kupljenom ispred Crkve Aleksandar Nevski u Sofiji ( u kojoj , ako vas put tamo nanese, obratite pažnju na ikonostas, odnet za vreme Drogog svetskog rata iz našeg Manastira Poganovo ).




   

     A budući da sam je uveravala u to da več imam šoljice s ružicama, kapirajući posle njene prve rečenice kuda vodi ova priča, to sam morala i da joj dokažem.
   I jako me raduje njena reakcija, koju vam prenosim slikom, umesto da je opisujem.



Ružice sam morala da slikam i na šolji




i u šolji i u čaju




i na tacni




i dok ih gleda




a pošto sam specijalno za nju izmislila  Čupavu lenju pitu za Lelu ( kombinacijom recepta za čupavu Katu i lenju pitu) i to je moralo da bude dokumentovano





ovo ovde je samo za slikanje, naravno, jer smo preskočile uslikavanje nekih lepih stvari koje su bile na stolu.

  Lela je još u Nišu, na nekom skupu o klasterima. A ovaj post je moje malo hvala za njenu posetu i njen dar. A  najviše za  divno  prijateljstvo, nastalo preko ove mašine  jednog jesenjeg dana pre više godina, kada nismo ni znale da l' ćemo se ikada pogledati u oči.






ŽIVOTNI PUT MOG DRUGA IZ OSNOVNE ŠKOLE

    Oduvek je bio čudan. Al malo. Svojeglav, neuhvatljiv, često nerazumljiv. Ali, u to vreme, uvek dovoljno razuman  da se u njegovom društvu ne osećaš nelagodno.
     Prelazio je nekako iz razreda u razred, ono, kako se danas kaže, na mišiće. Ne, ne svoje, jer njega to nije ni zanimalo. Ko zna koliko je suza njegova jadna mama isplakala pred nastavnicima, samo da bi njega spasla od suza zbog batina kojima je  njegov tata mislio da će ga dovesti u red. Pa vadio podebeli kaiš iz pojasa pantalona, kad god bi mu jedinac pružio i najmanji povod za to.

AKO JE NEKO PIO S RAZLOGOM, ONDA JE TO BIO ON

     Bog da mu dušu prosti, a bila je napaćena i više nego što smo pretpostavljali, on je uistinu bio dobar čovek. Ne verujem da ga je iko ikad čuo kako nekome kaže ružnu reč, niti da je nekome i pomislio zlo, a taman posla učinio nešto nažao.Po struci pravnik, po zanimanju novinar, po vokaciji slikar. Po životnoj sudbini, nesrećan čovek. Kome se ne da.Ništa.

    Mora da je bilo i sreće u njegovom životu. Bar onda kada se oženio prvi put, kućio kuću sa lepom i pametnom ženom, čekao prvi put dete... možda i drugi, pa sledeći put... Dok se ta čekanja  nisu pretvorila u tugu, nesreću, očaj... U nedočekano.

     I mora da je tada počeo da poteže za čašicom. Vrag će ga znati. Bio je dobar radnik, a to što smo ga ponekad u podne budili da dodje na posao,  obrazlagao je dugim slikanjem do jutra.

     Kasno smo ukapirali - u toj kući, koja nikada nije bila njegova, smirenje i bar nekakav spokoj nalazio je u podrumskoj prostoriji koju su mu dodelili za atelje. Ko zna koliko je patnje složeno u četiri zidna mračne sobice, pod čkiljavim osvetljenjem koje je sakrivalo sivilo njegovog lica, zamućenost pogleda i ... po koju praznu flašu.

OSNOVAĆU STRANKU ZA ZAŠTITU PRAVA VEĆINE

     Izuzetno poštujem pravo svakog čoveka da bude ono što jeste . Da se izjašnjava onako kako se zaista oseća, da bude Rom ili Ciganin, Šiptar ili Albanac, Bošnjak ili musliman , Srbin ili Srbijanac, domaći ili stranac - jes, i to se može, kada primiš strano državljanstvo, pa na rodnoj grudi glumataš  stranca.
    Ali, isto tako smatram da svako , ma koje vere, boje, nacije ili opredeljenja bio, MORA da poštuje osnovna civilizacijska pravila . Nije, valjda, da zato što si pripadnik manjinske grupe, možeš da se većini penješ na glavu tom svojom odrednicom ? Nije, valjda, da ti zato što nisi pripadnik većinskog naroda, sleduje vožnja u busu bez plaćanja karte, o čemu sam već pisala, http://negoslava.blogspot.com/2012/10/bus-plus-i-oko-njega-iz-ugla-postenog.html , da za tebe ne važi stajanje u redovima pred šalterima, na koje smo svi osudjeni   milošću naše beskrajno spore birokratije, da si ti najbolesniji pred vratima lekarske ordinacije, da jedino ti imaš da "samo nešto pitaš" i da se samo tebi žuri...
     Povod za ove moje redove pune gorčine , jeste upravo doživljena situacija u beskrajno dugom redu za registraciju vozila. Beskrajno dugom, zato što je radio samo jedan šalter i jedan, doduše ljubazni radnik, dok su mu se koleginice majale oko doručka i kafe. I niko nije ni gundjao, niti se ljutio što čeka, što mimo reda ulaze oni koji su jutros već tu bili, pa su vraćeni da donesu još neki dokument ili uplatnicu,  što se naokolo vrckaju koleginice ljubaznog radnika na šalteru, pa čak ni zato što je samo jedna osoba po svaku cenu htela da uskoči preko reda. Uz obrazloženje da ima samo da pita i da mu se žuri i da on nema kad da čeka. Valjda nije blesav kao svih dvadesetoro ljudi koji su strpljivo stajali pred šalterom.
     Nije ga omelo pitanje radnika na šalteru, da li ste Vi na redu. Nisu ga se ticali odgovori strpljivih čekača da nije. On je rešio da posao završi preko reda , valjda misleći da mu dekada nacije kojoj pripada automatski daje i to pravo, uprkos tome što je prošao pored svih onih koji su odlgledali još jednu nepravdu na svoj račun. Samo zato što su pripadnici većinske grupe i što će im se, gotovo uvek kada se pobune protiv onih koji se večito, čast izuzecima, guraju preko reda,  uz psovke i pogrde, zameriti, a šta vi imate protiv nas ili a šta vam mi smetamo.
     I opet nije završio posao. Pošto je beskrajno dugo iz svakog džepa vadio sve potrebne i nepotrebne papire, koje je zatim radnik na šalteru pregladavao i objašnjavao  mu zašto su nepotrebni ili nevažeći, nabrojano mu je šta sve treba da donese. I na kraju, gotovo opravdavajući se i sam, verovatno bojeći se da se i njemu ne zameri na nekakvim izmišljenom vidu diskriminacije pripadnika ugrožene manjinske grupe koji bi  preko reda, radnik na šalteru mu je rekao da sledeći put mora da stane na kraj reda, kao svi ostali ljudi.
     Ponašanjem onih koji idu preko reda nisam ni malo začudjena, mada mu se gotovo  uvek suprostavljam. Više me zbunjuje, pa i zabrinjava, naravno, trpljivost naroda kojem i sama pripadam , koji je izgleda oguglao na to što su i njegova prava narušena i to baš od onih koji su i zakonom zaštićeni.
     Valjda smo već navikli da nas svi gaze i tlače, da nas uklapaju u svoje šablone i propisuju nam pravila ponašanja koja se svojstvena njihovim podnebljima i tradicijama, pa i nemamo snage i volje da kažemo ne svakome ko ugrožava neko naše ljudsko pravo.
     Mada se često bunim, kalimerovski smešno i bez nekih efekata, zbog tih sitnih nepravdi koje svako doživi bar nekad, pade mi na pamet da osnujem stranku za zaštitu prava većine, koja je, kakvo je vreme došlo, u situaciji da se povlači pred svima onima koji su sebe  svrstali u nekakve manjinske, pa još i ugrožene grupe.
     Ili je, možda, bolje da se preselim u neku obližnju zemlju, u kojoj ću do mile volje moći da se borim za prava manjine kojoj ću tamo pripadati ?

PEČENJE RAKIJE NA SELU

--- ili o tome kako se provlačimo još malo, pekući rakiju u domaćim uslovima, dok Evropa ne počne da nam prebrojava i to koliko smo kazana ispekli



     Oduvek sam se pitala zašto se  postupak dobijanja rakije zove pečenje, kada se pre radi o kuvanju odstajalog voća, u ovom slučaju šljiva. No, pošto nije na meni da menjam ono što je vekovima odrednica za   tradicionalnu srpsku aktivnost na dobijanju vatrene vode, koja mnogima bar na tren ulepšava život, a nekima ga, nažalost, skraćuje , narednim slikama i rečima pokušaću da  podrobnije objasnim kako se, zapravo, dobija rakija. Onima, naravno, koji to do sada nisu znali.



  Prvo smo čekali da sazru šljive

Onda smo ih brali, sakupljali opale , stavljali u buriće i sačekali da prevru. Previranje traje najmanje 20 dana, i to u toplijim letnjim danima, a kasnije i duže.


Kada se završi proces vrenja i od šljiva nastanu komine, postavi se kazan za pečenje
 rakije. Njega nema svako, jer je neisplativa investicija ako imate mali voćnjak, pa ga iznajmljuje od nekog od retkih vlasnika. Cena iznajmljivanja za pečenje jednog punjenja kazana je litar rakije. One, koja se ispeče - meka ili ljuta, jaka ili slabija . Moja tetka Koviljka, vlasnica kazana, nije dozvolila da platimo za njegovo korišćenje, pa smo se malo ubedjivali i svadjali, ali je bilo po njenom . Za sada.

Kompletna naprava za pečenje rakije sastoji se od kazana



i kace - koja se od bureta razlikuje po tome što nema poklopca, a u nju se sipa hladna voda, kako bi hladjenjem  isparenja iz   kazana kondenzacijom nastao tečni alkohol



Sve to mora da se postavi precizno tačno, uz pomoć libele, kako bi proces tekao bez problema





Kada se naprava postavi, potrebno je kazan napuniti kominama












Klipovi kukuruza se stavljaju ako su komine malo duže stajale, kako bi izvukli preteranu kiselinu. A ako su komine novijeg datuma, kukuruz je nepotreban. Komine imaju svetliju boju i manju kiselost.


 Moja tetka Koviljka je glavi doradnik, ja sam samo statirala...


Zatim se stavlja poklopac ,



a radi hermetičkog zatvaranja,  na njegov spoj s donjom posudom lepi se testo umešeno od običnog brašna, a može i od mekinja .



Koriste se i taze dopremljena drva iz šume
, ali se češće inteerveniše granjem, koje brže može da poveća temperaturu , ali i da se ugasi, ako je potrebno.












Posle dostizanja potrebne temperature, komine u kazanu počinju da vriju, stvara se vodena para, koja lulom odlazi u kacu, gde kroz cevi koje prolaze kroz hladnu vodu, dolazi do njenog kondenzovanja , pa kroz lulu na kaci počinju da padaju prve kapi , pa čitav mlaz. Rakija teče u lonac, prekriven belom krpom, kako u nju ne bi upadalo trunje i sitne muve, obavezni pratioci  pečenja rakije .  


U medjuvremenu, dok glavni rakija majstor - obično je to domaćin, pomno nadgleda vatru, ima vremena i za kaficu i ćaskanje sa komčijama i pomagačina.


                                    I za koju šljivu, tek da slika pečenja šljivovice bude kompletna.




Pri kraju se meri jačina tečnosti koja izlazi na luli, kako bi se prekinuo njen  dovod , kada više  više nema alkohola. Za to služi naprava čiji je naziv grad - grad je, inače, jedinica mere za jačinu alkohola

Kada se dostigne granica koja je odredjena kao minimum jačine, lonac se pomera i gasi se vatra u kazanu. Skida se ono , već ispečeno testo sa spoja kazana i poklopca, diže se  poklopac  i isipa komina iz koje je iskorišten sav alkohol. Pri tome je nužan jako veliki oprez, budući da je komina vrela .





Posle pražnjenja, potrebno je jako dobro oprati kazan , nakon čega se opet puni kominama 




       Isperu se i lula i vršnik - ovaj rešetkasti poklopac koji se stavlja na dno kazana, kako komina ne bi tu     spala i brzo zagorevala.


Ako vlasnik želi takozvanu meku rakiju, on je završio posao . A onaj ko želi jaču, dakle prepek, dobijenu rakiju sipa u kazan i ponavlja postupak pečenja.
U medjuvremenu se peru sve one silne posude u kojima su bile komine i odlažu u šupe do sledeće sezone.







                                          Dok voćnjak odmara do sledećeg proleća ,


                                         a kuća tone u mrak .



uživamo u prelepom zalasku sunca....






PS - mislila sam da sam rekla sve što je bitno za ovu temu. Al nisam. Ostatak sam saznala iz komentara na sopstveni tekst objavljen na blogu B92 - hvala eksmilicajcu što me je potpisao, tako i treba, pa ako nekog zanima, može sve to pogledati ovde.  Mislim, ono vezano za koštice, destilacije i majstorske tajne, jerbo meni i dalje nije jasno koje veze ima Tomina vladavina s pečenjem rakije u Donjem Prisjanu. A i šire.
Molim da mi se objasni.