ON JE UBIJA TIHO I POLAKO

     Bila je veselo , bučno i nemirno dete. Kasnije, razigrana, poletna devojka slobodnog duha.  I dalje bučna, nemirna i željna života. Dolazili su i, posle kraćeg ili dužeg vremena, odlazili, najpre drugovi , pa prijatelji, pa momci, verenici...
      Konačno se zadržao ON. Idila. Veseli ručkovi na terasi, glasna muzika kroz prozor, ispijanje kafice i piva sa prijateljima,  kad je ON tu. Kafa i cigareta kad je sama , pa joj dodju drugarice. Troje dece.
      Po koja bučna svadja, kad progovori iz njega alkohol, najpre posle nekih proslava, kad gosti odu... A zatim, bez pravila - posle mirnog porodičnog sedenja na terasi, dok im se deca vrzmaju oko nogu, a flaše ispijenog piva  se gomilaju na stalaži pored vrata. Pa cika i vrisak, njen i dečice razrogačenih očiju. Prasak polomljenih stvari, vrata, stakala...
     Njeni se isprva ponašaju kao da se ne dešava ništa. Misle, ako se umešaju, biće još gore. Kad dodje do guše, mole ga, kume,prave mir...Pa prete da će zvati miliciju, da će ih izbaciti na ulicu, da ne može više tako... Pa zovu miliciju. On se kune u decu da je reč samo o običnom supružničkom ubedjivanju. Sledeći put, da se sama spotakla i razbila glavu. Deca cvile oko majčinih nogu.
     Nestaju sa terase. Samo se deca ponekad tu poigraju. Dok ih ne prene mamin vrisak i lomljava stvari po kući. Ona ni ručak više ne sprema na starom šporetu na terasi, roštilj je nestao. Prijateljice ne dolaze. Vikne ponekad ime nekog od dece, pozivajući ih na ručak, kupanje, presvlačenje.Izmedju njegovih dolazaka i odlazaka. Izmedju njegovih žena, kod kojih odvodi i decu, kako bi potvrdila mami da postoji neka druga teta.
     - Ne vredi ništa, veli mi neki dan njena majka, ni milicije se ne plaši. Oni ga kazne, a on nastavi po starom. Ma, ni socijalni rad mu ne može ništa, ona im kaže sve, ali on ima nekoga tamo, pa njoj niko ne veruje. Kada mu kažemo da ne sme da dolazi više, on preti da će pobiti decu.Ne plaća troškove, da nije naših penzija crkavali bi od gladi. Šta kažeš, da odem kod školskog psihologa? Nisam ni znala da to postoji, moraću  da odem. Deca se noću bude, s vriskom, grizu nokte, imaju tikove. Od njih saznamo kad je kako bije. I da je jednom stezao za vrat, dok su ga oni molili da prestane. Samo ne znam šta da kažem psihologu. Ako kažem istinu, neće mi poverovati. Kad nisu ni milicija , ni socijalni rad.
     A NJU sam, posle duuuugog vremena, srela na ulici. Kost i koža. Lice bez mimike i pokreta. Kao kamen. I smešak otpozdrava i pogled, skamenjeni. Iznošene, nečije tudje krpe isteklog veka trajanja, vise na njoj.
   - Ide negde, da traži nešto da radi- šapuće njena majka -  Od OVOGA nema ništa .Dodje, napravi lom, pa ode.A naše penzije male. Deca pošla u školu. Traže.
   

ŠTA JE MOBING, KAKO GA PREPOZNATI I ČIME SE BORITI PROTIV NJEGA

Znate li šta je mobing, jeste li ga već osetili na svojoj koži , poznajete li nekoga koja žrtva mobinga? Ovaj tekst može nekome od vas biti od koristi!


  Reakcija mnogih ljudi koji su pročitali moj blog post Kako sam preživela mobing , bila je - kako je moguće da normalna osoba radi tako nešto drugom čoveku.Ne ulazeći ovde u diskusiju na temu da li je uopšte moguće da neka normalna osoba radi to što rade moberi ( to je, ipak, pitanje za psihijatre i nadležne institucije), u ovom postu bih se osvrnula na objašnjenje samog pojma mobinga i njegov zanimljiv istorijat. Odnosno, na to kako  je primećen, kako se mobing ispoljava u stvarnosti, zašto je mobiranom teško da se bori protiv njega i još teže da ga preživi neoštećenog zdravlja  i  na mere prevencije ove pojave,koja je  pogubna ne samo po pojedince, već i po društvo u celini.

RULJA, BAGRA ILI ... MANIROM OLOŠA

      Mobing se sastoji u tome da jedna ili više osoba na radnom mestu, često i u dužem vremenskom periodu ( najmanje jednom nedeljno i ne kraće od šest meseci )  sitematski psihički zlostavlja drugu osobu, s namerom da ugrozi njen ugled, čast, dostojanstvo, integritet, a time i njene radne sposobnosti i zdravstveno stanje, s ciljem da je na ovaj ili onaj način ukloni s radnog mesta. Ovaj pojam potiče od glagola "to mob" - nasrnuti u  masi, prostački napasti, manirom ološa, odnosno imenice "mob" -rulja, bagra, ološ..., a u sebi sadrži sve elemente krajnje neetičkog  i patološkog ponašanja na radnom mestu.  Idejni tvorac ovog pojma , Konrad Lorenc, opisao je ponašanje grupe slabijih životinja, koje, udruženim snagama, izbacuju iz grupe većeg i  jačeg ili ga čak dovode do smrti.


     Po definiciji Medjunarodne organizacije rada, mobing je uvredljivo ponašanje koje se manifestuje kao osvetoljubivi, surovi , zlonamerni i ponižavajući pokušaj da se sabotira jedan ili grupa zaposlenih.U mobing spadaju i stalne negativne kritike i primedbe, koje izoluju neku osobu u socijalnom pogledu, kao i kancelarijski tračevi i širenje lažnih informacija.
     Kod nas se  umesto reči mobing koriste i termini psihoteror, zlostavljanje na radu, psihološko maltretiranje...
     Početkom osamdesetih godina prošlog veka švedski psihoterapeut dr Hanc Lojman, koji je  najpre istraživao destuktivno ponašanje male grupe  dece u školama protiv jačeg deteta i  nazvao ga  mobingom, 
isto ponašanje je uočio i kod zaposlenih, na radnom mestu. Budući da je utvrdio da je svaki četvrti zaposleni bar jednom u životu bio mobiran, osnovao je i kliniku za pružanje pomoći šrtvama mobinga. Napisao je i enciklopediju mobinga, u kojoj svetsku javnost upozorava na mobing ,  kao na vid ugrožavanja osnovnih ljudskih prava .
     No, ovo je teorija koja se može naći u enciklopedijama, a mnogo je zanimljivije pitanje kako se mobing ispoljava u praksi. Mobing može biti vertikalni  -  kada  pretpostavljeni ugrožava jednog ili više podredjenih, što je češći slučaj , ili obrnuto, kao i horizontalni, odnosno šikaniranje izmedju radnika na istoj hijerarhijskoj poziciji.

SAVRŠENI RECEPT ZA NAJBOLJE MOSKVA ŠNITE

- U međuvremenu inoviran recept detaljima koje sam "ukrala" od gospođe Anice Džepine, tvorca originalne  Moskva šnit kakva se, nažalost, više ne služi nigde... osim možda po nekim svetskim metropolama, kao naš brend

   
Od kada sam probala čuvene Moskva šnite, tragala sam za najboljim receptom za ovu tortu i oprobala mnoge od onih na koje sam nailazila na netu i u kuvarima. Na kraju sam sklopila svoj recept ,  koji je kombinacija svih onih koje sam probala, a odlika mu je da daje savršen kolač kojeg se nećete postideti i na najvažnijim svečanostima. Torta je ogromna, a ako vam nije potrebna tolika, mere se mogu prepoloviti.

Potrebno je 

za kore
16 belanaca
16 kašika šećera
400 gr mlevenih oraha
4 kašike brašna

Ako slušamo savete gospođe Džepine, u korice bi zapravo trebalo stavljati po jednu kašiku brašna i mlevenog pti ber keksa, koji im daje masnoću.

za fil


16 žumanaca
20 kašika šećera
375 gr putera i 250 gr margarina
250 g prah šećera
četiri kesice vanilin šećera

200 + 100 gr šlaga
300 ml  prokuvanog mleka

100gr  lešnika
100gr badema

višnje bez koštica, najmanje 500gr, a ja stavim i više , nekada i više od klograma, ništa ne smeta- mogu da se kratko probare i stave u cediljku da se dobro ocede

oceđen ananas iseckan na komadiće,iz jedne veće konzerve.

Po receptu autorke ove torte višnje obavezno prokuvati i to gusto, (kao i ananas ako ga sami kuvate), a zatim ih procediti, kako bi ona mogla dugo da stoji.

KAKO DA VAS ZUBAR NE PREVARI KAD STAVLJATE MOSTOVE

     Još kada mi se to desilo, razmišljala sam o tome kako da većem broju ljudi predočim svoje iskustvo i time im pomognem da ne dožive isto. Posle početnog besa , kada sam složila sve kockice i shvatila koliko je tu manipulacije bilo, usmeno sam prijateljima i njihovim prijateljima iznosila svoje iskustvo i znam da sam nekolicini zaista pomogla . I to mi je bilo dovoljno. Djavo neka ga nosi, nije mi ni prvi ni poslednji put da me neko nasamari, razmišljala sam, odlažući pisanje na tu temu.
     A onda sam juče pročitala tekst http://www.zubarica.com/2011/10/04/kako-postati-mizantrop/#comment-13468, u kojem zubarica piše o neprijatnostima koje ona i njene kolege doživljavaju od pacijenata.  I obećam joj da ću celu priču upotpuniti u stilu one - neka se čuje i druga strana. Jer, kao što ni svi pacijenti nisu sveci, tako to nisu ni svi stomatolozi.
     Inače, imam dve prijateljice, divne osobe, koje su stomatolozi. Zube sam sredjivala kod one Broj Jedan, jer smo se znale jako dugo , pa nisam ni razmišljala o tome da je promenim kada je ona Boj Dva, zakasnelo doduše, diplomirala i počela da radi kod privatnika. Sve dok mi Broj Jedan nije sama predložila da promenim stomatologa, jer mi je više puta ispadala promenjena helio plomba na jedinici gore desno. I tako sam, jedno vreme, odlazila čas kod Jedne, čas kod Druge. Plomba bi se zadržala kraće ili duže, a one su se i same šalile na račun toga, ne uspevajući da mi reše problem.
     Desilo se da su tih dana obe bile odsutne, a meni je po ko zna koji put otpala plomba, što mi je stvaralo i estetske probleme, pa sam morala da odem kod Treće - bivše komšinice, profesorke i  doktora nauka inače i vlasnice , tada nelegalizovane stomatološke ordinacije . Mada mi je plombu nanosila  iz nekoliko slojeva, ni sama mi nije garantovala da će ona opstati, ali je iskoristila priliku da mi predloži stavljanje navlake.
     - Uostalom, tvoji zubi su jako abradirali, pogledaj, iznutra su se toliko stanjili da, ukoliko hitno nešto ne preduzmeš, kasnije neće imati na šta da ti se stave navlake - govorila mi je to, toliko sugestibilno, da sam na trenutak bila gotovo ljuta na obe moje prijateljice, koji su mi mesecima zavirivale u usta skoro svake nedelje, a nisu primetile kako su mi se zubi istanjili.
     Zbog toga sam i odlučila da taj, novootkiriveni problem, rešim baš kod nje. I zbog toga što mi se tek njena, iz više slojeva stavljana plomba, za divno čudo, održala.
      Mislila sam da je dovoljno pitati zubara koliko će to da košta i kad će biti gotovo,  dogovoriti se sa njim šta će sve da ti radi i prepustiti se njegovoj stručnosti. A moj stručnjak je bio dr, što mi je još više ulivalo poverenje u to da pare neće biti uzalud date.
    Naravno , bila je skuplja od svih ostalih. I naravno da je uspela da me ubedi na struganje zuba bez anestezije, pa zaboga, ako dr kaže da se pod anestezijom može oštetiti pulpa, normalno je da poverujete - ne njoj, nego tituli i zvanju profesora koje ima. I, naravno, rok za završetak je bio 30 dana.
     Objasnila mi je kako će najpre morati da mi stavi mostove na donje vilice, gde mi je falio samo po jedan zub s obe strane. Kao, na taj način će uspeti da mi malo podigne zagrižaj, što je, kako sam shvatila, neophodno da bi mi regulisala most na prednjim zubima gornje vilice. I trpela sam struganje sva četiri zuba , dole, verujući da će to zaista biti u funkciji mostova na gornjoj vilici.
    Sve što je objašnjavala, ja sam verovala. Bez i najmanje sumnje u njene reči. U njeno dr.
     Kada sam primetila da mi donjim mostovima nije podigla zagrižaj i pitala zašto, odgovor je glasio - nije moglo. Ali je moglo da mi, nepotrebno i mimo moje želje, struže četiti zuba i naplati šest.
     Ali je zato moglo i  da se na spisak usluga koje će mi naplatiti upiše i nadogradnja zuba, koja se odmah polomila, valjda 10 e, skidanje relativno novog mosta, 30 e,  iz neobjašnjivog razloga, popravka zuba....i ne  znam čega sve još. Kasnije sam od koleginice saznala - njoj je njen stomatolog za 10 e manje po zubu rekao da u tu cenu ulazi i sve ostalo što bi joj, eventualno radio, od vadjenja i popravke zuba, do skidanja starih mostova.
     Trpela sam,  stoički, bolove struganja zuba na živo, njenu zaboravnost, zbog koje mi je zakazivala odlaske i kad nije bila u zemlji ili u ordinaciji, produžetak roka od mesec dana na bezmalo tri meseca.
Kada sam, već pri kraju, shvatila da više ne mogu da trpim bolove i zamolila injekciju, posle podužeg ubedjivanja da mi nije potrebna, i mog odbijanja da sednem na  stolicu dok ne dobijem injekciju, pozvala je sina, tek svršenog stomatologa,  da mi je da. Saznala sam, kasnije, i razlog - profesori i ne znaju da daju injekcije, pa zato pacijenti koji im veruju trpe nesnosne bolove .
     Samo sam jednom zamerila na tome što je rok od mesec dana za završetak produžen mimo svakog očekivanja, a dobila sam grdnju u stilu - pa vidi šta sam ti sve uradila do sada, meni pucaju ledja, boli me kičma, a ti si još nezadovoljna. E, ni za šta mi nije toliko krivo, kao zbog toga što tada nisam promenila stomatologa.
     Treba li da kažem kako nisam zadovoljna mostovima? Dok sam još odlazila na sitne korekcije, požalila sam joj se na to da mi se, nekako, gornji most spustio, a njen odgovor je bio - pa gingiva ti se spustila, nije to ništa.Tako stoji i dan danas, a stručnjaci kažu da to tako ne rade kvalitetni stomatolozi.
     Na kraju sam digla ruke od reklamacija. Platila sam šta je tražila , naravno da nisam bila luda još i da je častim . Ostao mi je gorak ukus njene slatkorečivosti i prevare .
     Od tada pričam svima koji bi da prave mostove, što je danas pozamašna investicija - idite u tri ordinacije, pitajte šta sve treba da vam rade i koliko će sve to da košta, raspitajte se o rejtingu stomatologa, pa tek onda odlučite kod koga ćete. Da ne prodjete kao ja.
     

KAD DODJE KRSTOVDAN, MOGU SAMO DA PLAČEM

     Zadnji put u životu zaspala sam bez boli koja nikada neće da prestane  26. septembra 1989. godine. Toga dana, bio je utorak, doktor mi je rekao da se mama oporavlja i da će je pustiti u petak. Da joj je srce oštećeno, znala sam da je to zbog kortikopreparata kojima su joj lečili trombocitopeniju, i da ne sme da se zamara.
     Nikada nisam ljubila majku, dok je bivala u bolnici, a za tih nekoliko godina bolovanja odlazila je tamo često. Bilo me je strah, nekako sam potajno, mada to nikada nisam htela da priznam, shvatala da joj bolest krati život i da se pred nama gasi, pa sam se ustručavala da je poljubim, svaki put strepeći da time ne prizivam zlo.
     Tog Krstovdana, izlazeći iz njene bolesničke sobe, prvi put toga dana, osetila sam strahovitu želju da je poljubim i istovremeno još veći strah, da time... Pružila sam joj samo mali prst desne ruke. I ona meni svoj. I tako, vezana za nju samo tim najmanjim prstom, odgledala sam je zadnji put živu. Videla sam, prvi put, suzu u njenom oku, koja me proganja svaki put kada mi pred oči dodje ova slika, zajedno s pitanjem - da li je predosećala.
     Jedino toga dana sam,  zbog obaveza, preskočila podnevnu posetu.Kada sam, žureći ispred oca, popodne ulazila u njenu sobu, nije mi bilo jasno  zašto me bolesnice koje su me susretale, gledaju čudno. I što niko neće da mi odgovori na pitanje  zašto je mamin krevet prazan, i gde...
    Svako ko izgubi nekoga, uvek se , češće ili redje, pita,da li je učinio sve da ga spase, šta je još moglo da se učini, gde smo pogrešili, šta nismo uradili... stotine pitanja vrzmaju se po glavi. Danima, godinama, decenijama...
     I nikada ti nije savest mirna. Možda je trebalo..ovo, ono, ovde, onamo ... nekud...
     Govorili su, trombocitopenija je benigna bolest, nju imaju i deca i dočekaju starost. Pa opet, kada sam videla kako se gasi pred našim očima, tragala sam za nekim lekom koji je neće samo održavati u životu, već i izlečiti. Govorili su da takvog leka nema... Pa sam , čim je objavljen neki tekst o travaru koji jedini u zemlji leči tu bolest, sela u avion za Split.
    Dugo, posle, u ogromnom koferu sam čuvala čajeve, donete iz Splita, za godinu dana unapred. Verovatno sam ih još čuvala, kako bih sebe samu uverila u to da sam činila sve što se moglo. Ne znam. Samo znam da sam ih jednog dana bacila u kantu za smeće, jer sam počela sebe da optužujem kako su joj upravo oni prekratili život, a ne bolest sama.Mada mi je tada čuveni travar objasnio da te čajeve mogu da piju i bebe.
     A opet, možda   bi me savest isto, a možda i više, pekla da nisam ni otišla u Split.
    Ne znam. Samo znam da je laž kako vreme leči. Boli uvek isto.
     A najviše, kad dodje Krstovdan.
     

ŽUPSKA BERBA IZ MATIJINOG FOTOAPARATA

-  Matija Davidović, onaj dečko iz moje priče o polugenijalcima, je održao obećanje i gostuje na mom blogu s fotografijama  ovogodišnje, 49.Župske berbe, održane u njegovom Aleksandrovcu Župskom. On, doduše, nije bloger, ali će se ovoga puta provući, kao da jeste.



FONTANA VINA

JOŠ JEDAN PRIMER ZLATNOG DETETA - MATIJA DAVIDOVIĆ

     Matiju sam upoznala kod one slikarke Ivane, toliko puta pominjane u mojim blogovima da je već svi znate, kao druga njenog starijeg naslednika Lazara . Onog polugenijalnog dečaka koji ima 17,5, a izgleda ko da mu je 27 godina, o kojem sam takodje pisala, al samo jednom. Mladjahnog Aleksu vam još nisam pominjala, tek je pošao u prvi srednje, a koje druge nego umetničke .

       E, taj Matija je takodje nešto izmedju polu i pune genijalnosti, ko i drug Lazar mu. Samo nije slikar , već grafičar i, slobodno se može reći, umetnički fotograf.  Kada biste ga videli, sa onom njegovom dugom kosom koju vezuje u njaduži muški konjski rep ikada, kako sa sve skupim lap-topom i kamerom koje je kupio od prvih zaradjenih para, tako reći još kao osnovac, juri da odradi zakazane poslove, teško biste mogli i da poverujete da je tek napunio 18 godina i da još ide u školu.
     Matija Davidović,  , iz Aleksandrovca Župskog, završava Umetničku školu u Nišu, smer grafičkog dizajna, gde je stigao na preporuku svoje nastavnice likovnog obrazovanja, Gordane, koja je u njemu prepoznala talenat koji samo treba podstaći u obogatiti pravim usmeravanjem i obrazovanjem. Da nije njene inicijative, on bi danas možda bio i  kuvar, ko zna, jer mu je i kuvanje jedan od hobija.
     Nije, doduše, odličan djak kao na početku, ali za to je, kaže, on isključivi krivac. - Mnooogo volim da spavam, objašnjava, pa onda vrlo često kasnim u školu , a onda se profesori s razlogom ljute, i tako...
     Ali se zato Matija izdržava skoro sam. Dobro, mama i tata priskoče kad je baš urgentno, ali je to vrlo retko. A ove godine će sam zaraditi i za matursku ekskurziju.
     Njegova ljubav je grafički dizajn, a  simpatija - fotografija. Mada mu ujak Dejan, vlasnik fotografske radnje u Beogradu, kod koga je i imao svoje prve tezge, tvrdi da je odličan fotograf i tek - prosečan dizajner.


     Stičem utisak da se na tu ocenu i ne ljuti, svestan i sam činjenice da još mnogo mora da uči, na svom putu ka savršenstvu. Pa se zato i upinje da nekako stigne u školu, kako bi pokupio ona znanja koja profesori nude. No, i oni nisu mačji kašalj, pa ga svojim pedagoškim metodama ipak navedu da najpre savlada školsko gradivo.
     - Ja privatno radim i učim mnogo više od onoga što se uči u školi, veli, ali kad god pitam profesore za neki savet ili objašnjenje, prvo me nateraju da naučim osnovno gradivo, pa mi tek onda pokažu ono što tražim od njih. I tako, uspevam da ono što istražujem, čeprkam i učim van škole, u školi upotpunim, razjasnim i zaokružim.

     Kao pravi poslovni čovek, shvatio je da mora više da poradi i na organizaciji sopstvenog vremena. Kako bi uspeo da, pored škole, nauči i sve ono što ga zanima i što u školi neće naučiti. Pa da skokne do Beograda ili drugde, da fotografiše svadbu, pa još i da odradi sve dogovorene poslove vezane za grafički dizajn. S ponosom  pokazuje fotografije beogradskih autobusa na kojima su plakati, njegovih ruku delo, pa prospekte, flajere, ma, razno-razne propagandne materijale, po čemu se već pročuo, i to ne samo u rodnom kraju.
     Maloćas smo  se videli na fejsbuku. Kreće na Župsku berbu, to je izuzetna prilika za nove lepe fotke. Obećao mi je i fotoreportažu za moj blog, što s nestrpljenjem očekujem.
    Ma, kažem vam, jedno pravo čudo od djaka srednje škole koji voli grafički dizajn, fotografiju i -da kuva. I koji jedva čeka da studira grafički dizajn u Beču.

 ilustracija - Matijini radovi
A za one koji su poverovali mojoj tvrdnji da je Matija već vrstan fotograf i dizajner, pa bi da ih baš on slika ili uradi flajer,  njegov broj telefona - 069 177 22 89
     

O PIJANISTKINJI MARIJI IVANOVIĆ JOŠ JEDNOM, POSLE NIŠKOG KONCERTA


Pijanistkinja Marija Ivanović - priča o muzici kao o  jednom snu koji se živi

NE POSTAVLJAM CILJEVE – JA IH OSTVARUJEM 

-Djak generacije u osnovnoj i srednjoj skoli, najbolji student  Akademije umetnosti i najbolji student novosadskog Univerziteta  generacije  2008. godine, već  dve godine  predaje, uči, usavršava se i koncertrira u Španiji
- Profesorka svojim djacima kojima predaje klavir, djak svoga profesora od kojeg crpe dragoceno znanje, pijanistkinja koju publika obožava zbog magije umetnosti koju deli sa njom
- Muzička edukacija slušaoca je nebitna ako je  muzičko delo kvalitetno i  takav i umetnik koji ga izvodi



     -      Ja  sam srećan čovek. Uživam kao profesorica  klavira, dok koncertriram, kada učim i usavršavam se. Muzika, kada je dobra, pomera vas iz stvarnosti i prenese u jedan paralelni svet u kojem obituje, svet koji nije kao ovaj i koji je jedno stalno putovanje. Pričam o vrhunskoj umetnosti,jedinoj koja zavredjuje da se nazove umetnošću. Ja sam srećna ako u godinu dana čujem makar  jedno takvo izvodjenje, a ako ga sama imam  bar jednom u tri godine, takodje sam srećna – ovako  Nišlijka Marija Ivanović,  novosadski djak, umetnica koja živi i radi u Barceloni, govori o onome što obeležava njen život, rad i želje. Sadašnjost i budućnost. Iz prošlosti se seća samo lepih stvari, odbijajući da bilo koja kap drugačije boje dotakne njenu dušu , koja mora da bude otvorena i čista, kako bi primila sve ono lepo što je okružuje i prati. I što je  tek čeka.



      Da nije tako sazdana, da na svet oko sebe  i na sebe samu ne gleda isključivo kroz optimističke boje, naučena da sve zavisi samo od toga koliko se trudiš, napreduješ i daješ, ne bi ni bila tu gde jeste . Sa 27 godina, profesorka u Barceloni, koju  traže  i više nego što može da postigne, pijanistkinja koja stalno koncertrira, djak na usavršavanju koji iznad svega nastoji da iscrpe sve znanje koje joj  profesor  nesebično daje i svakim danom otkriva...

DJAK PROFESORA VLADISLAVA BRONJEVECKOG

      Bila je, u Nišu,  djak generacije u osnovnoj  školi i srednjoj muzičkoj  školi. Najbolji student Akademije umetnosti u Novom Sadu ( završila je muzički odsek ) sa prosekom deset, a odlukom Senata  2008. godine i najbolji student Univerziteta u Novom Sadu. I to u kategoriji isto tako odličnih studenata , naučnika – matematičara, fizičara... Kao saradnica u nastavi , omiljena nastavnica na matičnom fakultetu, koja je znala da  studentima , i van radnog vremena, održava dodatne časove iz poznavanja klavirske literature, na njihov zahtev.


-              Na sve što mi se u životu dešava gledam kao na novu šansu i nove mogućnosti   za usavršavanje i rad na sebi – kaže Marija – Pa i tada,  nije prošlo ni par dana od saznanja da odlazim, ja sam se našla  u Španiji, na kursu kod profesora Vladislava Bronjeveckog, i odmah sa njim dogovorila da se vratim i na usavršavanje. Da nisam otišla iz Novog Sada, ja ne bih imala  tu  fantastičnu priliku da učim od toliko dobrog profesora i da crpem toliko znanja od njega.I ne bih lane u Barceloni svirala šest recitala na prestižnom festivalu  u koncertnoj Sali  Gaudijeve Pedrere, gde su me pozvali  već četiri meseca posle dolaska u Španiju.  Naravno, Španija nije na  evropskoj mapi najfantastičnije mesto za klasičnu muziku, ali svakodnevno imate izbor  na desetine ponuda  koncerata klasične muzike . I, moram da naglasim da sam imala sreću da i ovde učim od najboljih profesora.


         Ono što joj posebno imponuje jeste prijem na koji je naišla . Počevši od poslodavaca, koji su izuzetno fleksibilni  i čine sve da njeno usavršavanje ide željenim tempom, preko profesora čiji je djak, publike koja dolazi na njene koncerte, do običnih ljudi koje svakodnevno sreće. Sa kojima se druži, posećuje, sa kojima provodi slobodno vreme. Drže me, kaže, ko malo vode na dlanu, cene ne samo to kakav sam ja profesor i  pijanista, već i to kakav sam čovek, prijatelj...

         UMETNOST JE ZANAT – I ONO NEŠTO, PREKO TOGA

         Marija Ivanović je neosporno veliki talenat, koji taj svoj Božji dar unapredjuje stalno i ništa ne može da je zadrži na tom, jedinom putu za koji zna. Otkud tolika snaga, samopouzdanje, energija, upornost, volja, vera ?


     -   Ja sam samo jedno  dete koje je raslo u porodici punoj razumevanja, podrške i podstreka za ono što radi  i za ono što samo bira – kaže Marija – Odrasla sam na Šopenhaueru, a  imala sam jedva desetak godina kada me je tata, ekonomista i mislilac i majstor za sve pitao, znas li gde je centar sveta. I objasnio mi da je taj centar sveta u mojoj glavi. I  da je od tog centra sveta u mojoj glavi do kraja univerzuma jednaka razdaljina kao i do bilo koje zamišljene krajnje tačke u univerzumu. I  tada se, u toj priči, promenio sav moj život. Od tada znam da ja mogu sve sama, sve što poželim i hoću. Ali, to što hoću ja ne smeštam u  planove , nemam strategiju za njihovo ostvarenje, jer  ću tako propustiti bezbroj malih, neprimetnih šansi koje me sreću na tom putu. Ja osluškujem, posmatram, pratim, ponekad iz sasvim nevažne informacije, u letu, hvatam suštinu koja za mene možda znači putokaz do neke željene tačke.  I tako pomažem sebi da dodjem do cilja za čije ostvarenje nisam imala nikakav plan. Ali sam znala da ću ga dostići .


     Muzika je njen život,  njena ljubav i zanimanje, egzistencija i umetnost kojoj se posvetila cela, iskreno i sa žarom onoga ko svoj Božji dar neguje i izgradjuje, stalno usavršava i stremi ka još višem. Za tim što se nije posvetila nauci, kako  se očekivalo dok je redjala petice i nagrade na republičkim takmičenjima iz matematike i fizike, žale  danas jedino neki njeni profesori. Ali se istovremeno raduju svakom njenom uspehu kao muzičara.
    -Nauka  trenutno nije moje polje interesovanja, jednostavno zato što se, po mom mišljenju, ona bavi otkrivanjem i formulisanjem odnosa u prirodi koji već postoje, da bi se oni kao takvi, izmedju ostalog i  ponavljali – objašnjava – a u umetnosti se stvara stalno nešto novo, neponovljivo i lepo, što apsolutno nikada ne  može da se ponovi.  Nemoguće je, čak ,sleći put na isti način dotaknuti klavir.  U umetnosti i ne sme sve da bude do kraja rečeno, i mislim da publici  prija  taj mali prostor koji ostavljam njima za maštu. A ako je muzičko delo kvalitetno i ako je onaj ko ga izvodi takav, onda je nebitna muzička edukacija onoga ko je sluša. Govorim o  potrebi da umetnik ovlada zanatom, ali ne samo o  time. Za umetnost je neophodno da postoji i ono nešto preko toga, što bi se moglo nazvati genijalnošću  svakog umetnika. To je ono što stvara osećaj magije.

     Svoj deo magije kojim ulepšava svet u kojem živi, Marija Ivanović nastoji da prenese na sve one  koji su željni  lepote klavirskog zvuka. Niško dete  trenutno u Barceloni, koje ne zna na koju stranu sveta će je put odvesti koliko sutra, kada spozna da je  pokupila sva znanja  koja su joj tamo dostupna   , kaže za sebe da je gradjanin sveta u kojem se savršeno snalazi na koju god stranu da se okrene. Sa njom je njena umetnost , koju svojim čarobnim prstima pretvara u magiju... 

   BALETSKA TRUPA

     Nezaboravno iskustvo Marija je stekla i sa  Ansamblom   Angel  Corella ballet    , jedinom profesionalnom  trupom klasičnog baleta u Španiji  i  zvaničnon jednom od najboljih  trupa u svetu.  Reč je o ljudima koji žele da spase balet od  trenutne demonstracije fizičkih sposobnosti, objašnjaava nam. Niko u Španiji nije se usudio da prihvati saradnju sa njima,,koja je podrazumevala koreografiju praćenu uživo na klaviru, sa delima jednog od najzahtevnijih savremenih kompozitora Djerdjem Ligetijem.
- Znala sam koliko je sve to naporno i koliko toga zavisi od spremnosti i sposobnosti muzičara , pa mi je stoga još draže kada su mi na kraju rekli da sam od sada njihov stalni saradnik – ističe Marija-  Imali smo napornu seriju od deset nastupa, u Teatru Tivoli u Barceloni, uvek pred više od 1.800 gledalaca,  pri čemu sam morala da sviram i pratim svaki korak na sceni,da reagujem u svakom trenutku.Samo jedan tren moje nepažnje mogao je da učini da se sve raspadne , ali i  obratno.

                                        JEDNA OD NAGRADA

     Marija je posebno ponosna na nagradu osvojenu na Medjunarodnom takmičenju za izvodjenje savremene muzike  u kategoriji  učesnika starih do  36 godina u Rimu. Bila je pobednica  i dobitnica stipendije italijanskog državnog Instituta za zaštitu prava  umetnika i  izvodjača.
          Niz njenih priznanja  je počeo  osvajanjem specijalnih nagrada  na  pijanističkim takmičenjima nacionalnog nivoa, preko koncerata i takmičenja u zemljama bivše Jugoslavije,   Bugarskoj, Rumuniji, Austriji, Nemačkoj, Italiji , do  poslednje nagrade na Medjunarodnom konkursu Eugenia Verdet u Barceloni.

                                              NIŠVILLE I SIMFONIJSKI ORKESTAR

     Na nedavno završenom džez festivalu  Nišville Marija je , sasvim neočekivano, nastupila kao pevačica, sa Nema problema orkestrom iz Milana. Ovaj nastup na main stage-u  druge večeri festivala plod je sasvim slučajnog susreta sa muzičarima Nema problema orkestra i podudaranja energija i muzičkih ukusa. 
     Novu  koncertnu sezonu Niškog simfonijskog orkestra, Marija Ivanović je otvorila Klavirskim koncertom Roberta Šumana.  Dirigovao je renomirani bugarski dirigent Svilen Simeonov.  U prepunoj koncertnoj sali, Marija je posetiocima pružila neponovljivi užitak , a na ilasku , mogle su se čuti samo reči oduševljenja prezadovoljne publike.

MASMEDIOLOGIJA NA BALKANU


Predstavljam vam prvog gosta-blogera na mom blogu. Ona je Anya Artesania, vlasnica kreativnog kutka Studio Artesania u Beogradu. Godinama od raznih materijala stvara dekorativne predmete i nakit, a najomiljeniji medijum za rad joj je polimerna glina. Učesnik je brojnih umetničkih kolonija u zemlji i inostranstvu, izlagala je na nekoliko medjunarodnih kolektivnih izložbi, a u Beogradu redovno održava radionice  na kojima obučava polaznike za rad sa polimernom glinom .

UPOZORENJE: Ako mislite da je ovaj tekst u vezi sa istoimenim filmom s kraja osamdesetih godina prošlog veka grdno se varate.

Pri svakom upoznavanju novih ljudi, nakon onih uobičajenih informacija o imenu, prezimenu, mami, tati, babi, dedi, kućnom ljubimcu, mestu i datumu rođenja, porodičnom poreklu, brojevima cipela i lične karte, omiljenim bojama, pesmama i filmovima, adresi stanovanja, usledi pitanje “šta radiš” (što bi kao trebalo da znači čime se baviš, tj. koje ti je zanimanje). Tada zaćutim u nastojanju da oteram ona tri upitnika što me lupkaju po glavi u želji da i sama shvatim čime se bavim i šta sam po zanimanju.

Bavim se dizajniranjem i izradom upotrebnih predmeta, obučavanjem drugih kako da prave nakit, pišem blog, fotografišem sopstvene radove, reklamiram ih, prodajem, brinem o prihodima i rashodima, o nabavci potrebnog mi alata i materijala, usavršavam svoje znanje iz raznih (navedenih i nenavedenih) oblasti, kuvam, perem , peglam, tražim posao u struci za koju sam se školovala... Ponekad mi nije najjasnije kako uspevam da sve obaveze koje imam u vezi tog mog posla nedefinisanog imena (i mimo njega) uradim za 24 časa, pa čak stignem i da odspavam.
Zaista šta ja to radim? Jesam li dizajnerka ili izrađivačica nakita i upotrebnih predmeta? Ili sam spisateljica? Možda sam učiteljica, fotografistkinja, domaćica, informatički frik, marketing menadžerka, PR, prodavačica, ekonomista... Realno, nisam ništa od toga. Ali, kada bolje razmislim od svega sam po malo. I kako sve to (kao i ono što nisam napisala) obuhvatiti jednom rečju? Kojom? Možda bi najpribližnije istini bilo da kažem da sam masmedijalna umetnica !?
U nekoj normalnoj državi ljudi poput mene imaju ceo tim koji se bakće tim “sporednim” stavkama poput marketinga i obrade fotografija. Tamo bih morala da brinem samo o jednoj stvari – stvaranju dela i zarađivala bih dovoljno da plaćam taj tim, pa i da sebi priuštim letovanje. Ali, u ovoj mojoj zemlji na brdovitom Balkanu moram sve sama – da savladavam razne kompjuterske programe, da naučim sve o digitalnoj fotografiji, da znam sve marketinške trikove... Na kraju ispada da ponajmanje imam vremena za ono što mi je primarni posao – stvaranje, a zarađujem taman toliko da ne budem gladna. I nisam jedina.
Na kraju tim novim poznanicima kažem da izrađujem nakit, nekako mi najkraće i najlakše. I onda nastupa 15 minuta oduševljenja. Misle oni da zarađujem milone i da ne znam šta ću sa parama, a meni je samo u glavi kako da platim kiriju i račun za struju i preračunavam koliko mogu da štrpnem iz kućnog budžeta za prekopotrebni alat koji “snimam” i za koji štedim mesecima. I konačno oni moji upitnici prestanu da me lupkaju po glavi, a ja po milioniti put dođem do istog zaključka - svi mi u zemlji Srbiji smo masmedijalni umetnici. U preživljavanju.
                                 
Negoslava samo dodaje

SAMO DVA SAVETA ZA ONE KOJI ŽELE DA OTVORE BLOG

ILI O TOME KAKO MOŽETE I DA PREČUJETE SAVETE, ALI JE BOLJE DA IH IMATE NA UMU


     Kako si počela, ko te je naučio, šta je potrebno da se uradi da bi  neko postao bloger, ko ti je pomagao, a kolko se to plaća, jel ti to radiš  volonterski, šta dobijaš tim pisanjem, kako znaš o čemu bi trebalo da pišeš, ko su ti čitaoci, zašto ne napišeš knjigu - ovo je samo deo pitanja koje dobijam , češće od poznatih, ali neretko i od nepoznatih ljudi, koji čitaju moje tekstove na blogu ili samo vide najavu novog na fejsbuku. Neki od njih će ostati  samo čitaoci,  ali mnogi od njih i sami razmišljaju o tome da otvore svoj i počnu sa ispoljavanjem svojih , ajd da kažemo, književnih sposobnosti. Mada, ko je sve danas književnik..... to više nije nikakav kompliment.

    Juče, opet, uključim se u jednu blogerašku diskusiju na netu, čija je tema bila poštovati ili ne , ta čuvena pravila blogeraškog zanata. Stavovi se kreću od apsolutnog negiranja potrebe upoznavanja s njima, a kamoli njihovog poštovanja, do isticanja činjenice da  su korisna.

     Kao apsolutni laik , koji je pre četiri meseca krenuo u avanturu zvanu blog, mislim da imam ponešto korisno   da kažem na ovu temu, ali samo početnicima. Ostalima ovo ništa neće koristiti.

KAKO SAM PREŽIVELA MOBING ... i dočekala dan kada je moberka posipana katranom i uvaljana u perje

Za nekoliko sati ona će dobiti otkaz. Noćna mora stradalnika kojima je, ovoga puta, bila nadređena i koji su prošli meni dobro znanu golgotu, biće okončana. Nadam se, koji dan kasnije biće vraćeno na posao i dvoje kolega, novinara sa stažom dužim od 30 godina, kojima je uspela da smesti otkaz za relativno kratko vreme rukovodjenja kućom koju je jedan od njih dvoje i stvorio.

A upravo on mi je, kada je muka došla do guše i kada više nije mogao da izdrži, jedne kasne večeri, na Fejsbuku priznao: - Znaš, kada sam pre par godina slušao kako pričaš o tome na šta je ta žena sve spremna kada se namerači da nekoga uništi i šta ti je sve radila dok je tebi bila urednica, nisam mogao u potpunosti da te shvatim. Nije mi, sve to, delovalo ni logično, ni normalno. I trebalo je da meni počne da radi sve ono što si pričala da radi tebi, pa da shvatim da je sve to, ipak, moguće. I da su granice ljudske pakosti, zlobe, pokvarenosti i bezobrazluka, ma iza kakve fasade se osoba  krije, beskonačne.

Uspela sam, već, da potisnem te tri paklene godine mog života, namerno ne kažem radnog staža nego baš života samog, da se ne sećam tog otrovnog zla koje me je pritiskalo iz dana u dan i zbog kojeg mi je koleginica iz kancelarije jednog dana zabrinuto rekla: - Ja se bojim da ćeš ti tek kad sve ovo prođe, debelo da platiš, zdravljem.

Kako je sve počelo - i kako je tačno izgledalo

 
Bile smo, ne mogu baš da kažem prijateljice, ali koleginice koje se druže. Počele smo zajedno da radimo, delile smo prva iskustva, radovale se prvim ocenama tekstova, čestitale jedna drugoj kada napišemo nešto uistinu dobro.

Stvarno brzo zaboravljam loše stvari. Pokušala je, ona, i u tom pritvorenom druželjubivom periodu, da mi napakosti par puta. Pa se posle izvinjavala, a  kada sam jednom prestala da govorim sa njom, molila moje prijateljice da me ubede da progovorim. Priznajući da sam u pravu i da je zaista ismislila neku priču o sukobu kojeg je zaista bilo, ali ne onako kako ga je ona interpretirala. Idući od osobe do osobe, dok sam ja ćutala.

Sada znam da treba pamtiti kada te neko ujede. Da sam se toga pridržavala, ne bih propatila te tri godine, od njenog zla, pakosti, ljubomore, besa, od njene loše duše.



Kada je, s promenom vlasti, ostala bez funkcije, nije imala hrabrosti da ostane u kući u kojoj smo zajedno počele radni vek. Podršku i poštovanje kolektiva davno je izgubila, a tada su joj okrenuli leđa i svi oni kojima se, okrećući se protiv dojučerašnjih drugova i prijatelja, okružila. Mislim da je zadržala neke dve prijateljice, jednakog moralog sastava kao što je i sama. Kada bi, novim poslom, morala da dodje u našu firmu, ako njih nije bilo, nije imala sa kim da popije kafu. Njena naslednica, sa kojom je takođe imala neraščišćene račune, ali intimnijeg karaktera, često nije dozvoljavala aranžmane s njenom novom firmom, samo da bi nju kaznila.

Šteta, jer, bila je lepa žena i dobar novinar. I samo da je uspela da sputa to zlo u sebi, samo da je nisu poneli mržnja, pakost, zavist i bolesna ambicija, bila bi danas uvažavana žena.

Počelo je, što sam nekako i očekivala, sa oduzimanjem oblasti i prebacivanjem na manje cenjenu rubriku. Znala sam da je to kazna za sve one komplekse koje je godinama pre toga imala jer sam se, kao diplomirani ekonomista, vrlo brzo našla na cenjenijoj privrednoj rubrici, od tada zajedničke gradske hronike. Kada nije uspela da me tu izazove, a znala je koliko sam u to vreme bila eksplozivna i osetljiva, krenula je u sitne pakosti tipa, pukla je vodovodna cev u nekom dalekom naselju, pa idi da vidiš o čemu je reč. 

Onda je počela da mi krije tekstove. Pa da  urednicima slabijeg karaktera nalaže da ih bacaju. Onima moralnijeg sastava, kao usput, pred zaključenje lista bi naložila da hitno objave neki bezvezni tekst, a povuku moj, kao, za sutra. Ili za malo sutra.
     
Uspevala sam za prvih 15 dana da ispunim oko 75 odsto norme, ali nikako da za ostalih 15 ispunim nedostajućih 25 odsto. I tako, dva meseca. Trećeg sam morala, htela ne htela, da odem na bolovanje. Uvek bih joj tako doskočila, nema veze što bi mi plata tada bila redovno manja - ionako me je udarala po džepu i smanjenjem koeficijenta i redovnim izmišljanjem kazni i svakojakim pokušajima moje diskreditacije.

Širila je o meni svakojake priče, a budući da se, kao svaki nesposobni rukovodilac, okruživala mahom ljudima još gorim od sebe, nije joj bilo teško da manipuliše kako god naumi.

Prvih godinu dana njene vladavine ulazila sam, ali bukvalno svaki dan, s grčem u stomaku, u poslovnu zgradu. Nije valjda da ovi ljudi okolo veruju svemu što ona priča o meni i misle da je ona u pravu, mislila sam, potresena pitanjima koje sam čula izokola - šta ova hoće, šta se samo buni.

Bliske kolege su me podržavale, ljudski i prijateljski, ali niti sam tražila ni očekivala nešto više od toga, niti su oni smeli bilo šta dalje, jer se znalo šta bi im sledilo u tom slučaju.

Onda se okuražila. Nisam više bila jedina

 
Nikad neću saznati zašto sam ja bila jedina njena žrtva punih godinu dana i zašto je čekala tek drugu godinu svoje vlasti, pa da udari na druge. Ili sam joj ja najviše smetala u njenim karijerističkim ambicijama ka čijem ostvarenju bukvalno nije birala sredstva, kako su mi objašnjavale neke kolege, ili je, pak, morala od nekoga da počne, a meni je kroz neke godine druženje znala slabe tačke, pa je mislila da je to dovoljno, verovala sam ja.

Tek, posle tog vremena uspela je da postane najomraženiji urednik u istoriji našeg lista. Jednog dana od nje je plakala koleginica sa kojom je do juče bila nerazdvojna, drugog bi šutnula kolegu koji joj je nekada bio uzor, sledećeg nekoga ko me je pohvalio za dobro obavljeni zadatak. Jednome je skinula koeficijent, drugome oduzela oblast, koleginici zamerila što nije ostavila bolesno dete kod kuće i dojurila na njen poziv...

- Svaka ti čast, jedino ti smeš da joj odbrusiš i jedino tebi ne može ništa - govorili su mnogi koji su je se plašili i jedinu utehu nalazili u njenom nerviranju zbog toga što mene ne može da pokori. Da me baci na kolena, da pred njom, u njenoj kancelariji koja je bila stecište svakojakih psihijatara za koje smo se svi pitali šta tu toliko rade, cvilim i molim.

Može mi, govorila sam u sebi, dok sam se smeškala, može da mi izaziva neprekidne nesanice, probleme sa štitnom žlezdom, opadanjem kose, pa čak i tikove, kojih sam se jedva otarasila.

- Digla si celu kuću na noge - rekao mi je direktor na čiji sam se poziv, pravo s prinudnog bolovanja, našla u njegovoj kancelariji - ova se prešla u računici i podnela zahtev da ti se da otkaz, ali sam ja dao da se to proveri i znam da nije tačno. Znam i sve što ti radi, pa da prekinemo sve to, biraj radno mesto koje hoćeš, ja ću ti ga izmisliti.

Prihvatila sam, toliko puta ranije odbijano, radno mesto šefa marketinga, samo da bih se sklonila od njenih zlih kandži. Pokušala je i tu da se umeša, osporavala, sprečavala, odugovlačila, dok klackalica na kojoj je igrala svoju igru i sa direktorom, želeći i njegovo mesto, nije prevagnula na njegovu stranu. Tako sam se bar delimično spasla, budući da je i tu pokušavala da mi napakosti. Meni nije uspevala, ali je zato  mogla da ukine stimulaciju svojoj sestri od rođenog ujaka, koja mi je bila sekretarica i koju sam svakog meseca nagrađivala maksimalno, zato što mi je pomagala u sprečavanju manipulacija sa normom producenata, što je inače bila normalna pojava u toj službi do mog dolaska.

 

Na kraju balade, meni je nje žao. Zaista


Za koji sat biće bivša - još omraženiji rukovodilac nego kada je odlazila iz prve firme. Ne brinem za nju, reče mi juče mladi kolega koji nije bio pošteđen njenog zla, kao što jedino jesu nesposobni i ulizice kojima je naklonjena. Nju će ponovo neki đavo da rehabilituje, kao scene u hororu, kad misliš da je neko konačno mrtav, a on mrdne još jednom, pa ga ponovo ubiju... i tako. Ali, za sada smo spašeni.

Ne znam hoće li mi neko verovati, ali, na kraju balade, meni je nje žao. Časna reč. Za manje od 15 godina uspela je da pogazi sve ono što je gradila 40 prethodnih. Srozala moralni kredibilitet, pljunula sama na svoje ime, doživela da joj osporavaju čak i neke kvalitete koje nesporno ima, ostala bez prijateljstava građenih decenijama, pokvarila nekoliko rodbinskih odnosa, uverila se da ti ulizice i slatkorečivi koje podižeš više od njihove vrednosti prvi udare nož u leđa, navukla na sebe svakojake pogrdne, uvredljive i ponižavajuće nadimke i komentare, po kojima će je pamtiti, kletve progonjenih i suze mnogih od njih, koje će je kad-tad zaboleti.

A zašto ja sve ovo pišem, pitaće neko, ako već kažem da je žalim.

Ne likujem, to nikada ne činim, ni pred čijom sudbinom. Ovo nije ni moja osveta, ni pakost, ni zla namera. Ne svetim ni sebe, ni one kojima je smestila otkaz, ni one koje je proganjala dok su im najdraži bili na samrtničkom odru ili u bolesničkoj postelji, ili su oni sami bili ozbiljno bolesni. To neka ona nosi na svojoj duši. Ako je ima.

Ovo sam napisala isključivo radi nekih budućih njenih istomišljenika, od kojih bi  propatili neki novi ljudi, koji veruju da su im kvalitetan rad i odgovoran odnos prema poslu najveća zaštita od progona. A onda shvate da stvari baš i ne stoje tako.

KAKO SAM PRESTALA DA BRINEM O TOME ŠTA SVET MISLI

     Odrasla sam u sredini u kojoj su važila tradicionalna poluseoska-poluvaroška pravila ponašanja . Baš kao što je izgledao i život naših roditelja, doseljenih u blato prigradskog naselja sa utabanog makadama seoskih puteva. Sve do  mog polaska u gimnaziju i  gradjanskog samoinicijativnog asfaltiranja prilaznih staza do naših kuća , prala sam obuću onoliko puta dnevno koliko puta sam odlazila iz kuće i vraćala se, kad je padala kiša ili se topio sneg. Kad je bilo suvo, malo redje, jer se prašina skidala četkom.
     Majke su nas učile svemu što su one naučile od svojih majki , pa smo tako letnje raspuste , nas, desetak i više devojčica iz komšiluka, provodile sedeći ispred kuće neke od nas i takmičeći se u tome koja će da isplete , ishekla ili izveze najviše i najlepše.Možda bi se mi i igrale s lutkama ili loptama, ali su naši roditelji u to vreme pravili kuće, samo svojim znojem , radom i štednjom, pa para za luksuz bilo koje vrste nije bilo. Na more su, redom, išle samo tri sestre iz najsiromašnije porodice, preko Crvenog krsta, a mi bismo ih, kada se vrate, preplanule i pune utisaka, sa zanimanjem slušale i zamišljale to brčkanje u slanoj vodi kao nešto nedostožno i nemoguće za nas.

KUĆA DOBRIH VESTI KAO POVOD

     Ne mogu da rečima iskažem koliko me je obradovalo saznanje  ( http://www.draganvaragic.com/weblog/index.php/4275/novi-portal-dnevnih-novosti-dobrevesti-rs/?fb_action_ids=472024176163267&fb_action_types=og.likes&fb ) o tome da je jedna novinarka osnovala sajt http://www.dobrevesti.rs/ , čiji naziv sve kazuje sam.



Njegov osnivač i glavni i odgovorni urednik je novinarka Agneza Trpkovski , koja sloganom "naše je samo ono što drugome damo " najbolje objašnjava svoje ideje i zamisli, toliko suprotne od aktuelne medijske prakse, svedene na to da se ova teška vremena prežive senzacionalističkim naduvavanjem svake informacije za koju se proceni da će zagolicati pažnju sve oskudnije čitalačke publike. Volela bih da i ova moja informacija pomogne širenju popularizacije jednog ovakvog sajta, sa željom da opstane i bude stub emitovanja dobrih vibracija i podstrekivanja na iste.
     Kao novinaru stare škole novinarstva, stare u onom finom smislu učenja  i poštovanja obaveze novinarskog i svakog tipa etičkog kodeksa,  koji podrazumeva  poštovanje, pre svega. ČOVEKA, u poslednje vreme mi se bukvalno okrene utroba prilikom čitanja većine domaćih novina.  To jest, onoga što se ovde naziva novinama. A kada kažem , čoveka, mislim i na onoga o kojem se piše, posebno kada je ŽRTVA , na onoga koji to čita, ali i na članove porodice žrtve, koji su  u ovo naše  (ne)vreme , ne retko to isto i počiniocu zlodela.
     Kada su novine u kojima sam radila, pre jedno dve decije objavile fotografiju tela  nastradalog preko kojeg je prešao autobus, i to pokrivenog, bez i kapi krvi okolo, u Nišu se digla tolika kritizerska halabuka , koje danas nema ni povodom najmorbidnijih slika, posle kojih normalan čovek danima ne može da zaspi .Podrazumevalo se da se samobistva i ne pominju,a i prilikom pisanja o zločinima maksimalno se vodilo računa o zaštiti integriteta žrtve.

      Danas, kamere gotovo da zaviruju u utrobu žrtve. Urednici,  sa brojačem tiraža i gledanosti pred očima, verovatno,  od fotoreportera i snimatelja traže što detaljnije snimke krvavih tragedija , kojima će zaseniti konkurenciju. I navući još kojeg čitaoca baš na kupovinu tog lista ili baš na njegovo elektronsko izdanje. Posebna priča su potresne reportaže iz kuća nastradalih, sa sve izjavama uplakanih ukućana i njihove rodbine i komšija, o tome kako je ubica bio surov i kako je žrtva bila dobra. I, možda najmorbidnije, bar meni tako deluju, su one ogavne reportaže sa sahrana, u kojima je prenesena svaka  reč majke koja sahranjuje svoju nastradalu decu, jauk bake,  odslikan pogled oca zanemelog u bolu.

     Ne znam  da li ti ljudi dozvoljavaju da se od njihove tuge i nesreće prave ti, sramni prilozi, zato što su pod  dejstvom bola i lekova i nesvesni toga šta se dogadja . Ili , možda, neuko misle da i time odaju poslednju  počast izgubljenom članu porodice. Ili  se, pak, još neukije, boje da naprosto moraju da budu kooperativni, čak i dok im se srce cepa i ne znaju kud će od bola, kako bi u javnosti ostala što lepša slika o preminulom i kako, u suprotnom, " novine" ne bi pisale ružno o pokojniku.
     A onda, te iste novine, koje su na svojim stranicama danima razvlačile tragediju, sa sve slikama počinitelja , žrtve, srodnika , sahrane, obogaćene izjavama najrodjenijih, dozvoljavaju da ispod takvih tekstova  zblanuti čitaoci pljuju po ožalošćenima, sumnjajući u njihovu bol "ako već imaju snage i volje da pozivaju ili primaju novinare i sa njima pričaju dok sahranjuju svoje dete".

 U zemlji u kojoj većina novinara ima na jedvite jade sklepanu diplomu neke srednje školice uskog porofila, a direktori najvećih medija se kite gimnazijskom diplomom i studijama prekinutim negde posle drugi put obnovljene prve godine, od novinarstva se i ne može očekivati ništa bolje.  Priučeni novinarčići, željni , za njih lako zaradjenog hleba, koje ne omogućuje rintanje sa diplomom koju su stekli  , kao i slikanja i jeftine popularnosti, prihvatiće svaki zadatak. Pa i taj da ulaze u kuću  punu bola . Da majci , kojoj je srce već slomljeno, vade iz usta poslednju reč nad odrom deteta. Da skrhanom  ocu prebrojavaju suze. Da ožalošćenom, osramoćenom i izgubljenom u očaju, dedi , hvataju reči osude sina koji je pobio svoju porodicu.
                                                                                                               
     Nikada čovek ne zna da li će ga, i kada, zadesiti neka muka. Ali neko mora da objasni ovom narodu, kojem su vidici odavno zamagljeni svom nesrećom koja ga snalazi decenijama, kako  je sasvim normalno, čak najpristojnije,  da novinare koji im zakucaju na vrata kada im je najteže, najljubaznije zamole da se udalje.






OBJAŠNJENJE


  Svi oni koji su hteli da pročitaju na ovom blogu tekst pod naslovom " Kuća dobrih vesti kao povod" ,naišli su na informaciju  Жао нам је, страница коју сте тражили на блогу не постоји. 
   Verujem da  administratori imaju obrazloženje ovakvog postupka i nadam se da će ga neko i meni proslediti. Nikada na ovom blogu, kao i u životu, nisam pisala ništa što bi nekoga vredjalo, nanosilo mu bilo kakvu bol ili štetu. Svi oni koji su imali prilike da pročitaju sporni tekst na ovom blogu, a njih je tek  24-voro, kao i oni kojima sam to omogućila kopirajući ga na fejsbuku, pitaju se, zajedno sa mnom, šta je  u tome  što kritikujem jednu ružnu pojavu da novinari zaviruju u ljudske duše, reči i oči dok sahranjuju najmilije, sporno.
     Ne želim da  više raspravljam na temu zloupotrebe tudje nesreće, tuge i boli od strane onih koji sebe nazivaju novinarima,kako bi jeftinim tekstovima podigli čitanost svojih medija,niti, pak,da se mešam u uredjivačku politiku sajta na kojem sam počela svoje blogovanje i kojim sam izuzetno zadovoljna tokom ova četiri meseca. Znam da mogu da me blokiraju i obrišu kad god žele i da mi zabrane pristupanje blogu, što je i sastavni deo uslova koje sam prihvatila otvarajući ga.
     Znam i to da mi je pri ruci otvaranje bloga na drugoj adresi, da mi ono što imam u glavi i u prstima niko ne može oduzeti, kao i to da mačem seče onaj u čijim je rukama mač . U iščekivanju odgovora koji bi meni i posetiocima mog bloga razjasnio šta je to sporno u jednom sasvim običnom tekstu gde se kritikuje jedna ružna pojava,smatram da je najbolje da  privremeno prestanem  ovde da pišem.
     Ne bih , naime, volela da se još nekom mom tekstu desi ovo  - Жао нам је, страница коју сте тражили на блогу не постоји.


     

STVARNI GRADOVI I VIRTUELNI MOSTOVI IVANA REDIJA

 
     " Od svega što čovek  u životnom nagonu   podiže i gradi, ništa nije vrednije od mostova . .. Podignuti uvek smisleno, na mestu na kome se  ukrštava najveći broj ljudskih potreba , istrajniji su od drugih gradjevina  i ne služe ničemu što je tajno i zlo. " - ove misli  Ive Andrića kao da odredjuju realizaciju ideje niškog arhitekte Ivana Redija o stvaranju mosta prijateljstva izmedju ovog i još jednog njegovog grada, Graca u Austriji. U njemu se, sa porodicom, kao već ostvareni arhitekta na domaćem terenu, našao 1989. godine, da još jednom iznova krene ispočetka. Jednako uspešno, kao što je u Nišu bio  prostorni planer - urbanista , šef i direktor odredjenih službi i uz to veoma aktivan član i predsednik Saveza  arhitekata Jugoslavije , u Gracu je  bio projektant , najpre u biroima, a zatim u svojoj firmi.
     Mada je projektovao i Autobusku stanicu u Vranju, bio autor više detaljnih urbanističkih planova gradova u ovom delu Srbije,  direktor Sektora za izgradnju Tržnog centra Kalča u Nišu, tada najvećeg na Balkanu,  od svojih projekata izdvaja jedan, po kojem bi voleo da ga ovde pamte. To je Projekat uredjenja Letnje pozornice u Tvrdjavi, kako zbog toga što ga vezuje za, njemu najdražu manifestaciju koja se ovde održava, Horske svečanosti, tako i zbog onoga što je , od planiranog, uradjeno, i zbog saradnje sa nekim ljudima koji se pamte.
     A sa austrijske strane svog rada, posebno je ponosan na  projekat banje  Šafelbad,  u komleksu Lojpersdorf, za koji smatra da je kruna njegovog rada kao arhitekte.  Terme Lojpersdorf su  kompleks sa šest hotela i preko hiljadu mesta, a čitav kompleks termi nastao je tako što su, tragajući za naftom, Austrijanci bušili izvore   termalne vode.
     Penzioner, magistar, arhitekta, uspešan otac troje uspešnih mladih lljudi, sina Ivana mladjeg i ćerki, Marije starije i Ane mladje, dobar suprug jedne Vesne ... gospodin Ivan Redi danas je srećan što je zadržao i svoju nišku adresu, kao i onu u Gracu. Što mu omogućuje da i jedan i drugi grad oseća svojim, jednako onako kako oni prisvajaju njega.I da ima dovoljno vremena, snage i mogućnosti, da jača temelje svog  Društva prijateljsustva Most Grac - Niš, stvorenog  decembra  2001. godine,a intenziviranog   2003, kada je Grac postao evropska prestonica kulture. Pre toga, porodica Redi se angažovala u prikupljanju i dopremanju humanitarne pomoći Srbiji, čim je počeo rat na ovim prostorima.

    Posle uspostavljanja mosta kulture, gostovanjem naših umetnika u Gracu,  počelo je i regionalno povezivanje privrednika.  A za 2. februar naredne godine zakazan je već Prvi dobrotvorni svetosavski bal u Nišu, u Svetosavskom domu Saborne crkve. Moto ovog bala je  - bolji smo zajedno. To Grac poklanja Nišu  dobrotvorni bal, posle ovogodišnje aprilske manifestcije Niš poklanja Gracu, kada je gostovanjem mladih niških umetnika svih profiila ,  obeleženo deset godina postojanja Mosta Niš-Grac. Grac, inače, ima dugu i bogatu tradiciju organizovanja balova,od oktobra do marta tamo ih se održava na stotine, sa nekoliko hiljada posetilaca, i trebalo bi da pomogne vraćanju urbane kulture Niša.
     Bal će, po Redijevim rečima, biti otvoren sprskim kolom, prikupljena sredstva namenjena su deci iz Doma "Duško Radović", ali će on biti još jedna prilika za uspostavljanje privrednih veza izmedju dva grada i dve zemlje .
  Ovaj most je, tako, postao svojevrsna zadužbina Ivana Redija, koji mladalačkim entuzijazmom svojih penzionerskih dana nastoji da svom Nišu pomogne , ne samo  prezentujući njegove kvalitetne i uspešne predstavnike svetu, već i dovodeći svet na njegove ulice.  Ako u vreme izgradnje tada najvećeg tržnog centra na Balkanu, i nije uspeo da  se izbori  da Kalča dobije  sve ono što bi ga činilo istinskim svetskim tržnim centrom, od parkinga i marketa do svih ostalih, još u to vreme podrazumevajućih sadržaja, gospodin Redi danas, umnogome svojim pionirskim koracima, postavlja čvrste temelje jednog mosta koji će ga nadživeti.
   
     

NEPROMIŠLJENO BACANJE PARA


     Kupujete li mašinice i spravice od kojih očekujete da vam olakšaju život nekritički ili se dobro raspitate o njihovoj realnoj, ne reklamiranoj, upotrebnoj vrednosti ? Koliko toga od kupljenih skalamerija svih vrsta zauzima opravdano mesto u vašim policama, a za koliko kažete - zalud bačene pare ?
     Svi mi imamo, po fiokama, ostavama, ormarima, pregradama, u podrumima, sijaset šarenih laža, čak i neraspakovanih ili otvorenih i nikad upotrebljenih, sklonjenih posle prve probe, mesec ili godinu dana korišćenja ... kada smo uvideli da baš i nije trebalo da dajemo pare za tako nešto, jer ne služi svrsi, nije ono što smo očekivali, često se kvari ...

     Povod za ove redove je nekakav uredjaj za sušenje voća i povrća , koji smo moja drugarica Bisa i ja naručile iz Bugarske. Neki dan smo konstatovale da ga ni jedna ni druga nismo još ni probale.Važno je da ga imamo.
    A onda sam počela da se prisećam svega onoga što spada u kategoriju - džabe bačenih para
- ručna sprava za masažu, akumed, proizvedena1 u nekadašnjoj Elektronskoj industriji - kasnije sam, od mog tada novog prijatelja Lu Suna, Kineza,  kada se vratio u Niš da doktorira, saznala da je to njegov magistarski rad. Nisam mu priznala da je otkazao posle tri upotrebe i da smo od servisiranja odustali jer ionako nije imao neke posebne efekte.
- friteza, veeelika... neracionalna glupa sprava, koju sam samo jednom koristila za prženje slavske ribe. I nikad više - zahteva pet litara zejtina čija kasnija upotreba, kao, nije štetna.

STIŽU LI DEVEDESETE !?

     Odmah da se razumemo ...  nisam ja neka  preterano revnosna, izuzetno vredna, prepedantna domaćica, kojoj je kuhinja važno mesto dokazivanja sopstvene vrednosti. Pa ipak, kuvam redovno, sudove perem još redovnije, dobro, ponekad preskočim neko peglanje kuhinjskih krpa , donjeg veša i  one posteljine  koja i nije stvorena za peglu, a peškire i ne peglam od kada sam pročitala da se time gubi mekoća vlakana , pogotovo ako su tretirani i omekšivačem.
     Ali zato nikada ništa ne zajmim po komšiluku, tipa, došli mi gosti a meni nestala kafa, fale mi dva jajeta za palačinke ili kašičica aleve za zapršku proključale čorbe. U ostavi redovno imam rezervna pakovanja svega što jednom domaćinstvu treba,a jedino sam prestala da šećer, brašno, so i zejtin kupujem u velikim paketima. Najpre stoga što  izbegavam  preteranu upotrebu ovih belih smrti, ali i zato što me ti  paketi podsećaju na žalosne devedesete, kada su nam ostave, podrumi, hodnici i sva slobodna mesta po kućama bila prenatrpana ovim namirnicama. Čega ne želim da se podsećam.
     I tako, taman  rešim da počnem sa pripremanjem ajvara, čijim sam receptima dojadila i na ovom blogu, kad od komšike saznam da nigde nema zejtina. U mojoj jadnoj, jedinoj flaši, bruke i sramote, jedva zejtina za jednu turu. I to za manju šerpu.
     Obidjem okolne radnje, za svaki slučaj, kontaktiram prijateljice iz drugih delova grada, postavim na fejsbuku nagradno pitanje  - zna   li i ko ima li igde zejtina... nista. Mislim, tek onda saznam da u celoj Srbiji zejtina - nema.

BALKANSKI BANKROT

          Vlada Srbije će, prema najavi premijera Ivice Dačića, naredne nedelje predložiti  antikrizne mere, koje podrazumevaju rebalans budžeta i  donošenje zakona koji će smanjiti nepotrebne troškove države , sprečiti recesiju i pad društvenog bruto proizvoda. Cilj je ušteda milijardu evra. I sprečavanje dužničke krize i dužničkog ropstva , nemogućnosti isplate plata i penzija i normalnog funkcionisanja države.

     Ustvari, paketom antikriznih mera i najavljenim novim zaduživanjem kod Medjunarodnog monetarnog fonda i " svih koji imaju interesa  da daju novac" , kako je to formulisao premijer, Vlada pokušava da spase zemlju od gotovo izvesnog bankrotstva. A to je ono stanje koje sledi kada ne mogu da se otplaćuju krediti - u našim uslovima, situacija kada  procenjena stopa zaduženosti od 50 odsto DBP  može da poraste u čitavih 60 odsto.Pa onda svi poverioci mogu da zatraže urgentno vraćanje datih nam kredita i da nam zaplenjuju imovinu u svetu. Uz konstataciju, ne interesuju nas vaše teškoće, tražimo da nam vratite naše pare, a vi se snalazite kako god...

      Premijer priznaje da je Srbiji potrebno više milijardi evra. I da imamo najveću cenu kapitala u regionu, najnestabilniju valutu , najniže plate i uslove poslovanja koji se ne mogu porediti čak ni sa  zemljama u regionu. Za koje, dakako, znamo da nemaju čime da se pohvale. Pa je čak i jedna Slovenija, nama oduvek pozitivni primer za poredjenje, nedavno najavila bankrot, odnosno, takodje izvesnu mogućnost  nemogućnosti vraćanja kredita. Ni Hrvatskoj, a pogotovo bosanskoj Federaciji, ne cvetaju ... dospevajuće rate otplate kredita.

DOMAĆIN BEZ PREDRASUDA

  IN MEMORIAM- 2.11.2014.
   

Ovo je priča o tome šta sve može neko da uradi sa svojih deset prstiju. Ako ima dovoljno volje da radi, stvara, stiče, malo se nečega i  odriče, da uči, prikuplja znanja i iskustva, rizikuje,ustaje i pada, da kreće iz početka pod stare dane, oprobava novine, eksperimentiše, uzima i daje...

      Čovek iz ove priče u životu je , kao sva seoska deca,  najpre bio vodonoša, pa stočar, kopač kukuruza, užar, potkivač... žetelac, kalemar... ni pletenje mu nije bilo strano...Preduzetnik i kafedžija, u prestonioci.  Pa voćar, proizvodjač rakije, traktorista, zidar... seoski političar u pokušaju...Entuzijasta ...Sanjar. Surovi realista, koji lomi svoja ledja da mu se ne bi polomile šljive, povijene od prevelikog roda. Onaj koga ne mrzi da gradi seoske vodovode, da traži nove izvore kada stari presuše ili ih nema odvoljno za sve u selu. Pa na kraju, da ne bi digao ruke od svega, sam, svojim rukama i znojem, gradi lični vodovod dužine preko pet kilometara... I tako, nabrajanje njegovih zanimanja može da se otegne u nedogled....

SAD JE BOLJE BITI CVRČAK

     Ne znam tačno u kom razredu niže osmoljetke se uči poučna pričica o cvrčku i mravu, ali mislim da ona više u ovoj državi ne važi. Ma , šta mislim, sigurna sam da je tako.
     U ovoj zemlji se čini gotovo sve da oni gradjani koji, poput cvrčka, sanjaju svoj letnji san u debeloj ladovini, dok vredni mravi crnče i rade, prodju mnogo bolje od njih.Odnosno, uberu plodove njihovog rada, ni krivi ni dužni. I za to nikome i ništa ne odgovaraju.
     Godinama već vredni seljaci, kojima ionako suše, poplave, gradovi, mrazevi i sve ostale elementarne nepogode odnesu rod, ne mogu da sačuvaju ,ako nešto  i preostane, od lopova. Obraćanje državnim organima dužnim da se staraju o poštovanju reda i zakona, pa i lične imovine svakoga, ne daje rezultate. Neki bi i oružjem da brane ono što su mukom uzgajali, sadili, sejali, polivali, orezivali, prskali, al ne smeju - desi li se nešto Gospodinu Poštenom Lopovu, ovi mučenici KOJI BRANE SVOJE  će u zatvor, ne on.
    Pa zato u nekim selima formiraju noćne patrole zadužene da odbrane letinu od lopova , kojima se i ne sme reći istina - da su lopovi. Jer, i to je kažnjivo, vredja dostojanstvo onih koji kradu.
     Drugi se snalaze tako što se godinama već nadmudruju i utrkuju sa Gospodom Lopovima, trudeći se da pre njih uberu plodove na svojim imanjima. Pa beru nedozrelo, poluzrelo, nedovoljno poraslo...Ali, ni lopovi nisu glupi, štaviše, pa naredne godine i oni požure i preteknu gazdu. Nisu oni zalud brojali dane do  zrenja, obilazili tudja imanja, da ih sad neki znojavi paor žuljevitih ruku pretekne na svojoj sopstvenoj njivi !


     Slušam, neki dan, priču rodjake iz Bele Crkve - otišao komšija da obidje svoj voćnjak, u kojem je zatekao neznanca i ženu mu, kako pune gajbe jabukama koje je on sadio , dakle, na sopstvenom imanju. Kada ga je zamolio da napusti njegov voćnjak, inače će zvati miliciju, dobio je odgovor - Uradi to i videćeš šta će ti biti s voćnjakom. Meni jabuke trebaju i ja odavde ne idem dok ne napunim sve gajbe koje sam doneo.- Šta je mogao drugo, zaplašeni vlasnik, nego da se skrušeno udalji.
     Kuću mojih rodjaka u selu Gornji Prisjan opljačkali su ..khm...neki ljudi iz ugrožene manjinske grupe, koje je milicija brzo uhvatila. Vratili su pokradeno,i tu je od strane državnih organa stavljena tačka. Nema veze što su kazan za pečenje rakije vratili isečenog i spremnog za prodaju na otpadu. Ako nisu zadovoljni, vlasnici sada mogu lepo da tuže...mislim, ove iz ugrožene grupe, manjinske.Svejedno što će proces koštati više i što će na kraju opet oni  biti oštećeni.
     Osećam i sama da iz mojih rečenica kipi ogorčenost, pa da je objasnim - lane smo preduhitrili lopove, ups....Poštenu Gospodu koja voli da posegne za tudjim, time što smo obrali nedozrele orahe. I nisu nam ostali dužni - ovoga puta ušli su u naš voćnjak pre nas i dobrano nam pokupili rod. Pa sada dva dana već sakupljam polusazrele preostale orahe, sve se osvrćući u strahu da mi neki , našim prisustvom na našoj njivi iznenadjeni Pošteni Gradjanin, ne pripreti da se gubim odatle. Jer, zaboga, njemu trebaju orasi!?!!

     A onda sam naisla na ovaj novinski članak - koji samo potvrdjuje sve gore navedeno, iako govori o nečem drugom.http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/341038/Sedam-lekcija-kojim-nas-drzava-uci-da-je-u-Srbiji-posten--budala

RECEPT ZA BLAGOSTANJE

     U nizu preporuka popularne psihologije, usmerenih ka ostvarenju sreće, bogatstva, blagostanja... jednom rečju  uspeha svih vrsta,  savet  "mislite pozitivno, jer samo tako ćete privući sreću, novac, ljubav....ili sta god već tražite , želite i sanjate" najčešće je na jednom od prvih mesta. Ako je verovati tim, manje ili više stručnim tezama o uticaju naše podsvesti na naš lični status, ispada da su siromašni samo oni koji to žele da budu, nesrećni samo mazohisti, a bez ljubavi jedino oni koji ljubav i ne traže.
     Čak i narod, koji kroz izreku vrlo često kaže mnogo više nego ijedna naučna teza, na ovu temu ima sijaset sentenci koje nas mogu naterati da stavimo prst na čelo. " Para na paru ide" samo je jedna u nizu narodnih izreka, koja potvrdjuje i  onu priču iz američkog sna o bogatstvu, o tome kako je najteže zaraditi prvi milion .
     Vaše misli žive zajedno sa vama i ako ste tmurni, smušeni, smrknuti, tužni, nezadovoljni, neambiciozni, opterećeni sa previše NE u opisu sopstvenog stanja i raspoloženja, tako će vam teći i život. Ako  kažete  - ja to ne umem, ne mogu, neću uspeti... sami sebi stvarate dodatne prepreke na putu i ne dozvoljavate pozitivnim momentima koji bi vam otvorili nevidljiva vrata uspeha, da se i vama dese. Nužno je otvoriti svoju svest i podsvest za sve one pozitivne, lepe, podsticajne, pokretačke dogadjaje koji će vam omogućiti stizanje do željenog cilja, do uspeha. U svemu što započnete, poželite, možda samo sanjate... Tako bar kaže, ta, popularna psihologija, pozivajući se na primere uspešnih, koji su nekada takodje bili obični mali ljudi, sa puno snova i malo mogućnosti. Koje su ipak kapitalizovali do današnje slave, bogatstva, sreće...

     Nešto slično propagira se i na časovima joge, uz naglasak na vizuelizaciji željenog cilja i svih najvažnijih okolnosti koje mogu doprineti njegovom ostvarenju. Pa tako, recimo ako želite da privučete novac, kao da slušam ušiteljicu joge - trebalo bi da najpre zamislite kako idete ulicom, a sa svih strana se  ka vama slivaju reke para , puneći vam džepove, torbe, kola, kuću... I tako, tri minuta, poželjno u isto doba dana, jedno dvadesetk dana ... SANJATE BUDNI IZNOVA TAJ ISTI SAN,  dok ne otvorite one tajne prolaze ka svojoj podsvesti, otklonite prepreke i stvorite uslove da pare mogu neometano da dotiču do vas. Potrebno je, tu, još malo izgovaranja u sebi čarobnih reči "har-har", dok u osami , žmureći,okrećete na gore i na dole dlanove spojene prstima.
     Ovde bi mogao da usledi onaj vic o tome kako se obogatio Rokfeler ... sećate se, prvi dan, prodao jabuku i kupio dve, drugi dan, prodao dve i kupio četiri.....a onda, sami odredite dan po redu, javili su  da mu je umrla bogata tetka i ostavila mu ogromno bogatstvo. Nije ni važno dal je od jabuka ili od tetke, najvažnije je da je on svoj san o bogatstvu ostvario, zar ne?
     Priče o bogatsvu i bogaćenju, zasnovanim na snovima čija je verovatnoća ostvarenja upravo srazmerna intenzitetu želje i dužini sanjanja iste, bar u našim siromašnim prilikama, mogu delovati više smešno nego žalosno.Tim pre,  što većina nas ne zna čak ni samo iz videnja, bilo koga ko se sopstvenim radom ili srećnim sticajem okolnosti, a kao posledica njegove ogromne želje, obogatio. Za bogatstvo, ma ono bilo i neznatno, ovde je potrebno da se malo muva, mnogo muti, a najviše laže, krade i vara. Bar tako misle skoro svi koji ne da ne spadaju u tri posto onih  srećnika na svetu sa kontom većim od 100.000 e, već žive pod stalnom opasnošću da neće uspeti da namire sve svoje obaveze.
     Ako je za utehu, bogatstvo nikada nije bilo garant za sreću. A ono ...  mnogo je lakše biti nesrećan i bogat, nego nesrećan i siromašan, mora da su izmislili bogataši.