STRUČNJACI S TUDJIM PERJEM

   Tražeći neke informacije iz ekonomske sfere na google, naletim na jako zanimljive oglase - ima  ih bar desetak - u kojima se nudi izrada  seminarskih, diplomskih, master i ostalih radova iz ekonomije.
http://seminarski.printercentar.com/edukacija/71     /http://forum.krstarica.com/showthread.php/Radim-diplomske-i-seminaraske-radove-iz-podrucnja-ekonomije     http://swik.net/diplomski-radovi-iz-ekonomije
     ?!?!?
     Nisam ja toliko neobaveštena i znam da danas mnoge mame i tate plaćaju da neko drugi za njihovu decu i u njihovo ime  napiše  sve potrebne radove. Kao što su se roditelji nekada ponosili sposobnom decom, koja sve svoje studentske obaveze završavaju sama, ne uznemiravajući ih čak ni oko traženja literatute, tako, ako ne i više i glasnije, sada se neki roditelji hvale kada plaćanjem zaštite svoje dete od muka ove vrste. Mislim, da sami sebi napišu seminarski, stručni, diplomski, master i ostali rad.


 A sada - član nekog foruma, koji  ne znam piše sastavljeno, javno pita kako da nadje neki blog na kojem su bile ekonomske teme, tačno navodeći naslov svog budućeg seminarskog rada. I onda s pravom neko napiše ispod toga kometar - ovu državu ni kožne gaće neće spasiti.


     Pa i pored toga što mi je sve to odavno bilo poznato, ne mogu da sakrijem veliku dozu iznenadjenja , dok čitam legalno objavljene, dakle, javne oglase kojima se nudi nešto što bi, da je reda, trebalo da bude nelegalno. I kažnjivo.

     Ono što je najgore, a što iskustva iz moje okoline potvrdjuju, tako diplomirani " stručnjaci" kasnije mnogo lakše nadju posao,  nego oni koji su sami polagali ispite, sami pisali svoje diplomske i ostale radove i verovali da  će im sva stečena znanja koristiti u životu.
     Svedoci smo, ovih dana, da se pokazuju tačnim neke davne tvrdnje o tome kako su neki mr i dr do tih titula dolazili kao dopisni - čitati pretplaćeni članovi i da diplome istovetne njihovim imaju i neke naočite kuce. I dalje, medjutim, tim i takvim stručnjacima, koji obogaljuju nebrojene generacije, kao neki vajni profesori, ništa ne fali. Oni imaju svoje katedre, svoje asistente, lupaju ocene studentima koji u malom prstu imaju više znanja od njih samih ... i tako voda protiče, ali ne ostavlja ništa...
     Ni sama ne znam zašto sam počela sve ovo da pišem. Ni jedna moja reč neće promeniti baš ništa. Profesori, i oni koji su legalno stekle diplome, jednako kao i oni za koje se zna da su ih kupili,  klimaće glavom dok slušaju studenta koji brani tudjim rečnikom napisani rad, ocenjivaće, čestitati... 
     Za koju godinu, možda će baš taj, tako diplomirani nazovi stručnjak, sedeti na njegovom mestu i ljubazno se smeškati diplomcu,  dok su njegove kolege potkovane znanjem morali da odu iz ove zemlje. Tamo gde se ceni, plaća i nagradjuje  to njihovo znanje.
     

     

BIRAM POZITIVCE, OVIH DANA

     Ne mogu više da slušam ničiju tugu.Nataložilo se u meni toliko svačijih suza, nekoliko patnji, neke boli i sete, pa više nema mesta za nove. Bar dok ove ne ispare iz mene.
     Teško je, teško i gorko vreme u kojem živimo. I , nekako, predugo traje, predugo čak i za narod toliko spreman da trpi. Na ulicama, gotovo da ne možete da susretnete osmeh. Namrgodjena, zabrinuta, tužna, setna, nesretna lica, slika su naših dana. I godina. I decenija.


     Prozlili smo se, pa prečesto sikćemo jedni na druge. I kad treba i kad ne treba.
     Vozači psuju pešake, pešaci se ljute na vozače, vlasnici pasa su uvredjeni i prete batinama šetačima koji ih opominju da stave korpe na brnjice svojih pasa, iako "oni neće, dobri su", trgovci prljavim rukama pakuju hleb i burek i seku meso i ljute se na kupce koji ih teraju da operu ruke, prodavci na pijaci bi da vam uvale trulo voće u kesu, pomažući vam, kao, dok birate, kondukteri zakeraju što nemate sitno i što tražite kusur, lekari su neljubazni jer im kasne plate,  perači prozora prljavim krpama nezadovoljni su što ste sami oprali svoja kola...
     Onda vam prijateljica pukne, jer je iznervirala drugarica, frizerka vas stavi u red sa ostalim mšterijama, kao da niste redovni i kao da ne zaslužujete poseban tretman, sestru je prevario muž, komšiku iznervirao švaler, sa sve njenim mužem koji se vratio ljubavnici...
     Pored kontejnera za djubre razvučene su nečije stare stvari, koje je u kesi zakačio za sirotinju, a ono sirotinje kao i da nema, ako bira i razbacuje poklonjeno. Neko se na ulici glasno žali kako nije mogao da pošalje ni dete na more, dok drugi daju hiljade evra za letovanje, odkle li im je samo, pošteno ih nisu zaradili... Pijani komšija psuje zeta koji mu je prebio unuku, preteći mu policijom, samo ako se još jednom ponovi, kao da policija nije dolazila i odlazila nebrojeno puta do sada.

         Razmišljajte pozitivno, kaže popularna psihologija, klonite se energetskih vampira, družite se sa srećnim i nasmejanim ljudima... Ne dozvolite nikome da vas uvlači u svoju tugu, kad je ionako ne možete odagnati, ne dajte da vas izmesti ni neljubazni policajac, ni arogantna šalterska službenica, ni nestanak struje pred ručak, a jelo tek na pola gotovo, ni krojačica koja vam je pokvarila haljinu...
     Nasmejani, svakoga jutra se opružite, dobro istegnite, poželite dobro jutro svetu . Bože, daj  srecu svima, pa i meni grešnoj/m.
     Biram pozitivce, ovih dana. Bar dok ne ispare ove tuge u meni.


ilustracija - slike, na Dan Save Šumanovića

CVEĆE, IZVOR ŽIVOTA


-        Bez znanja, literature i uz malo  pomoci, upornoscu, voljom  i “ kradjom’ zanata, porodica Petkovic, na celu sa upornom i  preduzimljivo Tanjom , postala vodeci proizvodjac   cveca u Nisu

       Tanja Petkovic  je vredna, uspesna, zadovoljna  zena u najboljim godinama, koja radi po ceo dan, svu odgovornost u svom poslu preuzela je na svoja pleca, nikada  ne ide na godisnji odmor i ima samo  male zelje za koje zna da ih moze ostvariti. Mozda je tajna njenog uspeha  u  tome sto je stalno okruzena cvecem, koje uzgaja sa  neobicnom ljubavlju i apsolutnom posvecenoscu nekadasnjeg laika , sada iskusnog znalca.A mozda i u tome sto joj je  upravo cvecarstvo omogucilo da se ostvari na poslovnom planu,sto kao pica-majstor  nikada ne bi mogla. I sto  posle osam godina od laickih pocetaka u ovom poslu moze da kaze  da nije pogresila sto je svoju porodicu sa sivila  niskog  asfalta izmestila u obliznje selo Čamurlija.

LAŽNA SLIKA ZAPOSLENOSTI U SRBA

   Krajem prošle godine stopa nezaposlenosti u Srbiji starijih od 15 godina iznosila je 23, 7 odsto. Ova stopa, povećana od početka krize, krajem 2008. godine sa startne stope 14, 7 odsto (od tada je bez posla ostalo pola miliona ljudi), nastavila je da raste i u ovoj godini. Razumljivo, obzirom na tendenciju  minimalnog privrednog rasta, tim pre što je čak i u  vreme solidnijeg rasta  društvenog bruto proizvoda koji je sada na nuli, dolazilo do povećanja nezaposlenosti.

     No, najviše razloga za strah i zabrinutost unosi činjenica da se u dogledno vreme ne može očekivati osetniji pad stope nezaposlenosti. Moguće je, doduše, da će neki deo onih 900.000 sada nezaposlenih naći posao, ali će se zato armiji nezaposlenih pridružiti ko zna koliko onih koji trenutno imaju radno mesto.
     E, u takvim uslovima Srbija je pronašla idealno rešenje za smanjenje broja nezaposlenih. Potemkinovo selo neslavne statistike nezaposlenosti ogleda se u zavodjenju reda pri prijavljivanju nezaposlenih Nacionalnoj službi za zapošljavanje. Budući da se pokazala nemoćnom u obezbedjenju novih radnih mesta, čak i posle toliko puta bačenih desetina hiljada evra investitorima koji uzmu pare, zaposle, pa posle isteka odredjenog roka otpuste takve radnike, država je preduzela stroge mere prema onima koji zakasne da svoj status ne-radnika overe, po datom rasporedu, na šalterima NSZ.
     Tako su, bar privremeno, na šest meseci, brisani oni koji zadatog datuma, tri meseca od prethodnog prijavljivanja, ne dodju da se ponovo prijave.Statistika još nije pokazala koliki je  stvarni učinak, dakako, statistički, ove mere  .

     Medju 25.400 nezaposlenih visokoškolaca u Srbiji, najviše je onih sa diplomom ekonomskog fakulteta - 4760 čak. Slede pravnici, menadžeri, lekari ...Umesto da se , u nemogućnosti stvaranja uslova za zapošljavanje, bar bavi stvaranjem adekvatne politke obrazovanja, koja  bi sprečilqa fabrikovanje nikom potrebnih kadrova, država je odlučila da zavodi red statistikom.
     Privremeno, broj nezaposlenih je, posle primene te rigorozne mere brisanja sa evidencije, smanjen. Bar statistički. 
     Brisani se evidencije se, posle isteka šest kaznenih meseci, vraćaju na evidenciju NSZ. Šta je država učinila da se broj nezaposlenih smanji i stvarno ?
      

SVETE KRAVE JAVNIH PREDUZEĆA

     Dugo već imam ideju da napišem tekst o  balastu javnih preduzeća koja su prava burad bez dna i  koja će jednog dana , nastave li ovakvo  poslovanje,progutati i sebe same.   Od pisanja na tu temu uvek me razmaši  uverenje o tome da su mi potrebni  konkretni podaci, precizne analize i svakojaka statistika,  zbog čega ga svaki put odložim za neko dogledno vreme.
     Onda sam na jednom blogu naišla na ovaj tekst    http://www.tezaantiteza.net/2012/08/prvi-odlican-potez-vlade-srbije-nakon.html . Autor  pozdravlja odluku Vlade Srbije da otpusti 1658 agronoma, čiji je zadatak bio da obilaze seoska imanja i poljoprivrednicima pomažu u unapredjenju proizvodnje. Nešto kao lični trener za poljoprivredu. Promašena investicija u startu, kao nekada, davno , gradnja onih pravih malih hotela za ovce, krave i svinje, radi unapredjenja nedovoljno razvijenih područja. Koji odavno zvrje prazni.
     Doduše, ovu meru nisam pozdravila tako zdušno kao autor pomenutog teksta, s opravdanjem da je zahvaljujući njoj i jedan član moje familije ostao bukvalno bez egzistencije.
    Ali mi se zato  nametnulo pitanje, gde bi nam bio kraj kada bi nova vlast u svim oblastima bila tako energična i preduzimljiva kao u slučaju otpuštanja  agronoma i poljoprivrednih inženjera.
     Da se vratim na temu balasta javnih preduzeća. Ona većinom zapošljavaju relativno mali broj ljudi, medju kojima je najmanje onih usko stručno vezanih za njihovu delatnost. Zamislite pozorište u kojem 17 glumaca opslužuje bezmalo 130 uposlenika svih fela. Ili galeriju savremene likovne umetnosti u kojoj platu prima skoro tridesetoro ljudi, a zaposlenih kustosa i ostalih  iz umetničke struke  jedva petoro-šestoro.

NIŠKI DUGOVI ROBERTA DE NIRA

Priča o tome kako naplatiti nečiju dobru dušu četiri decenije posle



     Čuveni glumac Robert De Niro je pokojnom Radovanu Djokiću iz niškog sela Čokot ostao dužan 20 dolara kada  je, na  proputovanju kroz Srbiju  kao student, ugošćen  u njegovom domu.Ovo  je poslednja  u nizu objavljenih  verzija na temu  boravka De Nira u  niškom kraju, koji  s vremena na vreme zagolica maštu niške čarsije.Objavljena je na  jednom lokalnom portalu  , u tekstu pod naslovom “ Robert De Niro ostao dužan Čokotanima” . Bratanac pretprošle godine preminulog Radovana tvrdi  čak da se seća  gosta kao neobrijanog  mladića u beloj kosulji sa kratkim rukavima.Slikana je bašta u kojoj je De Niro,navodno, brao paradajz , kasnije pominjan u njegovim pričama o Nišu.

     Čokotani sada pozivaju slavnog glumca da dodje u njihovo selo. Da se razduži. Oni  mu za uzvrat  obecavaju pogaču i sir, čime je, kažu,  bio poslužen i prvi put. Kamatu još nisu ispostavili.

KAKO JE PARADAJZ POSTAO LUBENICA

      I do sada su se u niškom kraju ispredale razne priče o glumčevom prolasku kroz Srbiju  1967. godine,auto-stopom.
      Mladi student Robert De Niro je na putu za Grčku  bio toplo dočekan i ugošćen u nekom niškom selu. Domaćini  su imali samo jedan krevet, pa su  sami spavali na podu, kako bi neznanom gostu bilo ugodno. Mnogo mu se dopao  domaćinov paradajz, pa ga je sam brao u obližnjoj bašti. Pokazao je i ljubav prema domaćim životinjama,mazeci krave u štali.
      E, nije proveo samo par dana, nego čitav mesec, zbog čega je dobio  nadimak čokotanski zet. A paradajz je čak i prodavao na tvrdjavskoj pijaci.  Na povratku iz Grčke , posle godinu dana, opet  je svratio kod istih domaćina, ovoga puta vozeći neka stara kola.
      Po trećima, opet, mesto dogadjaja nije bilo selo, nego Niš. Po četvrtima, spavao  je u  štali pored stoke . I  nije brao paradajz nego lubenice.  I milovao je konje,a ne krave. A vratio se posle samo par sati, jer je bio opljačkan čim je krenuo dalje, pa je od domaćina dobio i pare za nastavljanje puta.
       Ono sto se sa sigurnošću može reci o “niškim danima ‘ sada slavnog glumca , jeste da je zaista prošao kroz niški kraj na putu za Grčku. I da je u nekom domaćinstvu bio ljubazno dočekan i ugošćen. O tome  je i sam govorio beogradskim novinarima  prilikom jednog gostovanju na FEST-u. Mnogo kasnije  ,  i mnogim  svojim  slavnim srpskim prijateljima , koji su to posle prepričavali , svako na svoj način i sa informacijama koje ima, kao anegdotu. Zbog te epizode  je, inače, De Niro  zavoleo Srbiju, poceo da čita Andrića,  a ćerku Emi iz milošte zove  Drina…
      Isprovociran ovakvim detaljisanjem za koje smatra da je puno nagadjanja, pogrešno prepričanih informacija i  neistina, poznati niški grafičar Mile Radičević je odlučio da javnosti iznese verziju ovog dogadjaja. za koju tvrdi da je jedina istinita.To, naglašava, duguje svom pokojnom prijatelju Zoranu Leviću, koga imenuje za  pravog domaćina slavnog glumca  i jedinog koji svoje gostoprimstvo nije pokušao da naplati ni na koji način- nit slavom, nit ispostavljanjem ikakvog  duga.

ČETVORICA GLUMILI DOMAĆINE DE NIRA

      Mile Radičević ima zbirku isečaka tekstova iz novina koje su pisale o ovom dogadjaju. Glumac  je sam prilikom boravka na jednom FEST-u pričao novinarima o tome kako  se vraćao iz Grčke i  baš u Nišu je ostao bez para , sa jedinom mogućnošću   da put nastavi auto-stopom. Medjutim, u Nišu je upoznao vršnjaka koji ga je vodio po celom gradu,a na rastanku mu dao novac da bi mogao da otputuje vozom. I još je rekao da bi vrlo rado vratio novac, za koji je izračinao da vredi  20 dolara, kada bi mogao da pronadje osobu od koje je ga je  dobio.
     Redakciji Politke se, posle objavljivanja ovog teksta, javio Zoran Lević, tada već referent propagande u kruševačkom Župskom rubinu. Novinaru je rekao da ne traži ništa, da samo želi da kaže kako je on, kao student u Nišu ugostio De Nira i da mu ne pada na pamet da traži pare. I  ova novinska priča zvuči potpuno logično.
     - Pričao mi je Zoran da je u vreme gostovanja De Nira išao na FEST, u nameri da se sretne sa njim - kaže Mile Radičević - Kada sam ga pitao zašto se nije sreo sa glumcem, rekao mi je, pa tamo su pre mene došla četvorica i svi su tvrdili da su baš oni bili njegovi domaćini.
     Radičević objašnjava da su ga na njegovo uključivanje u ovu priču i insistiranje na istini nagnale sve one netačne i drastično različite verzije koje neki poznati ljudi plasiraju po medijima kao De Nirove priče njima lično pričane .







 



 Radoslav Zelenović,  nekada  jedan od vodja FEST-a, u intervjuju Politici februara 2007.godine, kaze kako mu je sam De Niro pričao da je dva puta bio u Srbiji  krajem šezdesetih godina prošlog veka. Drugi put je, u okolini Niša, spavao kod seljaka   sa kojim je na niškoj pijaci prodavao paradajz.


  I na kraju, verzija za koju Novak Djokovic kaze da je čuo od glumca – film na b92 o Novaku, jula 2011.godine – na proputovanju kroz Niš , iz Atine , primila ga je neka niška porodica sa malom decom  i prespavao je kod njih.

     Izgleda da je ovom galimatijasu od verzija njegovih niških dana svesrdno pomogao i sam De Niro, pričajući jednu verziju novinarima na FESTU, drugu Zelenoviću, treću Paskaljeviću, sledeće Djokoviću i ko zna kome više ne. Ako mu se nekada sećanje vrati ili odluči da ispriča pravu verziju, možda se stane na kraj svakojakim konstrukcijama ovog dogadjaja.
     Mile Radičević,  baš kao i njegov drug Zoran Lević, ne traži ništa. Niti želi da profitira od iznošenja istine. On samo, iz pijeteta prema jednom dobrom čoveku, svom  pokojnom prijatelju, želi da se sazna istina, koju on zna. I za koju tvrdi da je jedina. I može da je potvrdi i svedocima.

PS - Kada sam se portalu na kojem je  objavljena verzija Djokićevih obratila s primedbom da postoje novinski članci koji ih demantuju, prilično nadobudno su mi odgovorili da je priča poverena i kod Mileta Radičevića , koji ju je potvrdio. Ne znajući da u isto vreme na fejsbuku  razgovaram baš sa njim, koji je odmah u komentaru ispod teksta na portalu objavio demanti takve informacije. Nisu nastavili prepisku.

Posle nekog vremena inkriminisnaog teksta nije bilo na ovom portalu.

           

                                                               






KAKO DA IZGUBITE ŽENU KOJA VAS VOLI

Nikada toliko ljudi, oba pola, nisu bili sami, usamljeni, a istovremeno toliko željni toga da ne budu sami, da imaju nekoga, da o nekome brinu, misle na njega, čekaju njegov osmeh, dodir, nežnost, poljubac, rame na koje mogu da naslone glavu...i sanjaju zajedno...
    A neki, koji nekakvim čudom uspeju to da nadju, posle silnih godina lutanja, traženja, menjanja, zafrkavanja, uživanja u flertovima i novim licima pored sebe, za paradu... neki, na žalost, ono, baš ono tako dugo čekano, traženo, sanjano, i posle ko zna  koliko neuspeha nadjeno... oni to ne znaju da cene, neguju, čuvaju...zadrže.
    Takvima, ne iz drugih razloga, ma časna reč, ne bih ja to inače, ali baš njima radi pomoći, evo par saveta kako da se što pre otarase ljubavi koju, po svemu sudeći, nisu ni zaslužili. I kako da NJU nateraju da sama odustane od istrajavanja u sopstvenom iskrenom i beznadežnom voljenju NJEGA... nedosanjanog...
   -  Potrudite se da što pre, ali ako je moguće već posle prvog osećaja one bliskosti koja vas čini  JEDNIM, zaboravite sve one lepe stvari koje ste činili dok ste je osvajali.
   - Nastojte da i ona sama shvati kako je tek jedna podrazumevajuća stvar u vašem životu i šta sada ima da traži respekt tipa - poruka za dobro jutro, laku noć ili dobar dan, ispijanje kafice dok ste u žurbi, ali ste našli deset dragocenih, vaših, minuta.
     - Učinite sve da shvati kako se ona podrazumeva, ono, kao so i biber... i da nema tu šta mnogo da se mudruje.
     - Izolujte je od svega onoga što vam je bitno u životu, jer, šta ima ona da zna da li ste prezauzeti i nemate vremena za nju zato što ste vodili dedu u bolnicu ili vam je umro stric ili vam se spava ili ide na pecanje ili vas je bivša žena pozvala na ručak pomirenja, kako bi zajedno proslavili skorašnji detetov rodendan.
    - Pokušajte da ni na jednu informaciju dobijenu od nje ne odgovarate, čak ni mimikom, pogledom iznenadjenja, radoznalošću... čak i da je rekla kako se odriče mobilog telefona, kako će se ofarbati u zeleno ili početi da planinari...
  - Nikada ne pokazujte interesovanje za njena interesovanja , a najmanje onda kada vas ona zaista interesuju.
     - Ne uključujte je u svoja prijateljsstva, ne upoznajte je sa svojim najboljim drugom, drugaricom, bivšim kumom...
     - Ni slučajno ne pravite zajedničke planove, čak ni za zajednički vikend .... doček nove godine ili ... godišnji odmor da i ne pominjemo.
     - Namerno činite ono za šta vam ona kaže da joj smeta i da smatra nepotrebnim, neprihvatljivim ili neukusnim u jednoj vezi, od koje se očekuje da traje.
     Ima tu još mnogo toga da se doda, ali, verujte, i samo ovo do sada nabrojeno, biće vam dovoljno da žena koja vas istinski i iskreno voli, sama odluči da je kraj... ma koliko i dalje nastavila da vas voli...

POSAO JE (UVEK BILO) TEŠKO DOBITI

     Kompjuterska tehnologija je uvela neke novine pri konkurisanju za zaposlenje, a ekonomska kriza celokupan ovaj proces učinila dodatno komplikovanim i mučnim. Dodatnom opterećenju, strahu i raspamećenosti onih koji pišu molbe, prijave i CV-ije i obijaju vrata potencijalnih poslodavaca, doprinose mediji koji intervju za posao podižu na pijedestal, maltene, doktorske disertacije.
     Čitam danas neki tekst u nekim novinama  o surovim standardima poslodavaca, o teškim intervjuima i nesuvislim , nestardardnim i ostalim pitanjima postavljanim kadidatima, sve smišljenim u cilju njihovog nekakvog zbunjivaanja i otežavanja snalaženja na intervjuima.
    A niko se i ne seti da mladim i onim malo manje mladim ljidima koji  danas traže posao, kaže nešto o tome da je radno mesto oduvek bilo teško dobiti ( sem, naravno, ako niste tatin sin, ujkino dete, omiljeno kumče,,, ). Ili, možda,  oni koji pišu baba-roga tekstove o mukama današnjih tražilaca posla,ni sami ne znaju da je,  bar u ovoj zemlji, decenijama već teško, komplikovano, mučno i stresno proći celokupnu proceduru koju podrazumeva  ostvarivanje prava ili, sve više, privilegije na zaposlenje.
     Da potkrepim to sopstvenim primerom - godinu dana posle diplomiranja, a diplomirala sam u redovnom roku, pisala sam nebrojeno puno prijava na konkurse - nikada ni jednu jedinu nisam naslovila molbom, jer nisam smatrala da u sistemu društvene privrede  ima nekoga za nešto da molim. A to , napisano uz prijavu,se tada nije zvalo CV, nego biografija.
     Tokom te godine išla sam na veći broj testiranja , od kojih su neka bila smislena i potpuno podredjena prirodi posla koji je trebalo obavljati . Uostalom, u to vreme su  za mnoga radna mesta najpre polagani psihološki testovi na Birou za zapošljavanje, pa tek ako njih prodjete, možete da polažete ostale vrste testova. I naravno da su oni  bili drugačije komponovani ako ste konkurisali za policajca, nego, recimo, za novinara ili za vatrogasca.
    I ako neko misli da je nesuvislo sadašnje pitanje  - šta mislite o tome koliki je procenat ćelavih ljudi, šta bi tek rekao na pitanje, jedno jedino koje pamtim iz nekog testa za rad u carinskoj službi  - da li nekada imate proliv ?  A ko ga nema? I bez neke zdravstvene komplikacije, imala sam ga gotovo pred svaki ispit, kao i najmanje polovina svih studenata. A šta da odgovoriš kada  je to pitanje koje možda odlučuje o tome da li ćeš dobiti dobar posao?
     Za posao, koji sam dobila posle godinu dana bezuspešnog konkurisanja svuda, od kamenoloma , gde me nisu pitali ništa, preko te carine, testove smo polagali čitava tri dana. I na kraju zaokružili priču razgovorom sa članovina komisije. Od 250 kandidata, sa diplomama skoro svih fakulteta društvenog smera,  nas osamdesetak je, inače, položilo psihološki test .
     Dakle, uz pretpostavke da ste već odavno savladali veštinu pisanja CV-ja , da ste sve diplome stekli svojim radom i zalaganjem i da ste sposobni da to dokažete i u praksi, ne bi trebalo ni malo da se stresirate zbog intervjua za posao. Kroz njega ćete , ponavljam, pod navedenim okolnostima, proći kao gliser po mirnoj vodi.
     Druga je stvar to što broj kandidata za posao uveliko premašuje broj slobodnih radnih mesta.  I što oni  koji traže posao, na to nikako ne mogu  da utiču.
   
     

DONJI PRISJAN - FOTOREPORTAŽA SA JEDNOG IZLETA

     Donji Prisjan je selo u kojem smo rodjeni moj otac i ja, zbog čega smo, skoro četiri  decenije posle odlaska iz njega, baš tu  napravili vikendicu. Prošlog vikenda gosti su nam bili Spasojevići, oboje geografi po struci, s tim što Daca uspešno pliva nekim drugim, novinarsko-direktorskim vodama, a Milan je ostao u struci i predaje ekonomsku geografiju studentima ekonomije u Nišu. Od njega sam saznala mnogo zanimljivih činjenica o nastanku mog rodnog kraja, od kojih je meni najupečatljivija ta da je u neogenu selo bilo pod jezerom
     Ineče, Donji Prisjan se nalazi na 50 km od Niša, pripada vlasotinačkoj opštini i na samom je kraju Zaplanja, jedne jako lepe, ali pasivne i nerazvijene oblasti omedjene Suvom Planinom, s jedne strane i  Seličevicom , Babičkom Gorom i Kruševicom s druge strane.Selo ima nešto više od 200 kuća u kojima neko i živi, a leti  je mnogo više stanovnika, budući da mnogi Prisjanci ovde borave dok je lepo vreme. Stanovnici, sve stariji, žive od posne poljoprivrede, tankih poljoprivrednih penzija i po  koje plate,  učiteljske,trgovačke,milicionarske, radničke... Mnoga domaćinstva preživljavaju zahvaljujući roditeljskim penzijama, neki imaju rodjake na radu u inostranstvu... Selo, ko i većina siromašnih srpskih sela, lagano odumire.
     Slike koje slede nisu reprezentativne za samo selo, koje ima i mnogo lepih kuća i sredjenih dvorišta i voćnjaka i pašnjaka....ali, ovoga puta smo obišli deo koji baš-baš umire, i pored sve njegove lepote...
    Na izlet prisjanskim šumama, onim nižim i pristupačnijim , krenuli smo iz centra sela ...levo od auta je škola do četiri razreda, koja obično ima jedva toliko djaka. Desno je dvoriste dve porodice Mitrović.


         Odatle se, uskim putem, pored nekoliko kuća u kojima neko još živi i kroz nekoliko napuštenih dvorišta, ide ka Vuštinom bregu. Taj Vušta je moj pra-pra-deda, koji je svoje imanje obeležavao jašući konja....pa dokle je stigao...
     Našu familiju i danas zovu Vuštinci, od reči vušdi ili vuždi, odnosno ide jako brzo.

JOŠ MALO O (NE)PISMENOSTI

     Nigde se kao na internetu  toliko jasno ne vidi koliko je neko pismen. Onlajn komunikacija je dostupna svima, ali bi mnogi smesta zatvorili kompjuter  kada bi znali koliko  mnogo kažu o sebi sa ono malo reči koje napišu. Bar dotle dok ne nauče one osnovne lekcije iz gramatike i pravopisa  koje su propustili u nižim razredima osnovne škole.

     Da se razumemo- svi mi, pišući na netu, vrlo često pravimo greške, svesno ili nesvesno, namerno ili nenamerno. Ali je to jedna, a pravljenje grešaka zbog neznanja  sasvim druga stvar. Neretko, imena ljudi i nazive gradova i ulica pišemo malim slovima, pravdajući se žurbom. Umesto veznika stavljamo tri tačke  ili crtice i tamo gde ne bi trebalo. Na čatu pitanja ostavljamo bez upitnika, smatrajući da se on podrazumeva...
   Medjutim, ono što govori o ne-pismenosti onoga koji piše jesu neke druge druge greške, koje se ne mogu opravdati ni žurbom, ni podrazumevanjem, niti na bilo koji drugi način.


  POGREŠNO                                                  PRAVILNO


   JeR si bila do grada?                                        Jesi li bila  do grada?

   JeR možeš da mi daš...                       Jel (po starom pravopisu), a po važećem, je l'                                                                                                                                                          

   JeL  je tako lepše i više mi se sviđa.                 Jer je tako  lepše...

   Čak ŠTA više ...                                               Štaviše ...

   Ta novina                                                          Te novine

   S obzirom da ja imam  puno godina...                S obzirom na  to da
                                                                            ja imam...

   Neznam                                                            Ne znam... sastavljeno se
                                                                            pišu samo nemoj, neću,
                                                                             nemam, nisam
                                                                                     
   Neumem                                                            Ne umem

   Do nedavno                                                       Donedavno
 
   Za uvek                                                              Zauvek

   Odjutros                                                             Od jutros

    Bezveze                                                             Bez veze

   Kući sam                                                           Kod kuće sam

   Dovidjenja                                                          Do vidjenja

   Po sredi                                                              Posredi

   U vis                                                                   Uvis

   Iako je ovde sto ljudi....                                     Ovde je sto ljudi,
                                                                             pa ipak....

   Imam oko 8 knjiga.                                            Imam osam knjiga.

   ...oko stotinak....                                               ... oko sto ili stotinak
                                                                            ili stotinu...

   ...daleko 1997. godine...                                     ... daleka je 1877. a ne
                                                                              neka godina
                                                                              od pre jedva dve
                                                                              decenije

   ... četiri knjiga...                                                      .... četiri...knjige
                                                                                a   pet, šest ....  knjiga
 
    ... četri knjige...                                                     ... četiri knjige...
                                                                                                                                                        
.                                                                
   ... rukovodioc, slusaoc, gledaoc...                             ... rukovodilac, slušalac,
                                                                                  gledalac...
            
     Ovo je tek nekoliko vrlo često ponavljanih grešaka na netu. Neke od njih prave i ljudi kojima  to nikako ne bi  smelo da se  desi, imajući u vidu činjenicu da su pozavršavali malo veće škole ili da rade poslove koji zahtevaju  pismenost ili da pišu blogove gde se elementarna pismenost  podrazumeva...

     Zbirku najčešće ponavljanih grešaka ću upotpunjavati  kako na koju naidjem, jer trenutno i ne mogu svih da se setim...  s jedinim ciljem da  na njih skrenem pažnju onima, koji žele da  ih eliminišu iz svog rečnika. Oni koji sebe smatraju već sasvim dovoljno pismenim i ne moraju da se vraćaju na ovaj tekst.


PS...  Setih se da sam zaboravila još nešto da napišem pa se vratih. I prijatno me je iznenadio podatak o čitanosti ovog posta za nepunih pola sata, da najpre primetim.
    A sada  ono što sam htela da istaknem, uz molbu da mi upućeni ne zamere što ističem  poznate stvari... sigurna sam da će mnogima pomoći ova informacija. Elem, osim što na Guglu možete da napišete reč za koju niste  sigurni kako se piše i da odmah nađete odgovor, preporučujem i  adresu koju sam otkrila upravo dok sam pisala ovaj tekst  pa želela da proverim sebe samu  ...http://www.karakter.rs/question/ta-je-ispravno-bog-ili-bog/ ....

a dopala su mi se i ova objašnjenja    http://www.vokabular.org/forum/index.php?topic=196.msg1209#msg1209, odakle sam kopirala sledeće -

Ipak, nije baš totalno besmislen oblik u stvari, pa navodim i reč-dve u njegovu odbranu. Od sličnih fraza skoro svaka je slučaj za sebe. Postoje različiti primeri pisanja:
— obavezno spojeno: dovde, donedavno, zauvek, izbliza, nadesno, otkako, posredi, smesta, uvis, uzasve, ukrug;
— obavezno razdvojeno: bez veze, do viđenja, za inat, iz šale, na vreme, od jutros, po strani, pri tom, s leđa, u stvari;
— oblici gde su dozvoljena oba načina bez promene značenja: do maločas/domaločas, do sada/dosada (dosad,
do sad), zauzvrat/za uzvrat, od onda/odonda, od tada/otada (otad, 
od tad);
— oblici gde od upotrebljenog oblika zavisi značenje: bestraga/bez traga, dobrodošli/dobro došli, zasada/za sada, naveliko/na veliko, nakraj/na kraj, napamet/na pamet, popodne/po podne, uoči/u oči;
— oblici koji su menjali način pravilnog pisanja: dokraja→do kraja, na žalost→nažalost, na prečac→naprečac, ukorak→u korak.

I tako dalje, mnogo je primera. Zanimljivo je, recimo, to što je na žalost prešlo u nažalost (ali: na žalost svih nas...), a konstrukcija koja bi trebalo da je potpuno analogna, na sreću, nije se menjala. Sve u svemu, mislim da bi bilo opravdano da novi Pravopis navede ustvari, ali ne možemo mnogo prigovarati ako se to ne dogodi.


PS .. greška svakom može da se desi - koliko god vodim računa o tome da ispravim svoje greške u kucanju, opet mi se omakne - u jednom komentaru, dakle povratka nema, napisala sam i oivo - bila u Kinu... i kako sada da dokažem kako... khm ...znam svi padeži

BANKROT - PA ŠTA

     Najpre sam stavila naslov - BANKROT, KAKO TO STRAŠNO ZVUČI -  i zaključila da on ni malo  nije u saglasju sa mojom trenutnom reakcijom na sam pojam bankrot, sa onim što taj pojam najavljuje, a pogotovo ne sa  slikom zemlje (naše, dakako)  za koju se on u poslednje vreme sve češće  vezuje.
      U Vikipediji piše - bankrot ili stečaj je pravno regulisana situacija kada jedna firma nije u stanju da isplati dospele obaveze prema poveriocima , pa tada sud pokreće stečani postupak , čiji je cilj namirenje poverilaca, ali u  novije vreme vreme i reorganizacije firme dužnika. Dakle, preduzeće u bankrotstvu, ako hoće, može da spasi država. Ali, ko državu može da spase?

ASERTIVNOST I KAKO JE STEĆI

        Već sam bila duboko u svojoj četvrtoj deceniji kada me je prijateljica Zorica, psiholog po struci i vlasnica psihološkog savetovališta u to vreme, ni sama ne mogu da se setim zbog čega, testirala po nekim stučnim psihološkim pravilima i šemama. Ne sećam se ni  kako se zove taj test, ali znam da mi je na kraju dala jedan crtež - nešto kao krug u kojem se odredjuje sta kome i koliko pripada. I jasno se sećam njenih reči - da te ne poznajem, rekla bih da je ovo nemoguće. Svi drugi elementi su ti odlični, ali asertivnost štrči. I zato sam ti u ovom delu kruga napisala - jačati asertivnost ličnosti.

TRI ŽELJE ZA ZLATNU RIBICU

     Retko kome od nas nije padala na pamet pomisao na to šta bi poželeo kada bi mu zlatna ribica ponudila ispunjenje želja. A ja se ovih dana sve nešto propitujem , koje bi iz milion malih i velikih zelja rangirala medju prve tri, koje se ne odnose na mene lično, već na svet oko mene.


     Prvu odavno znam - dovodjenje administracije, birokratije, partokratije i svake druge ..kratije u red, i to onaj koji bi značio da ne smeju da pisnu.To jest, da se bune , prigovaraju, gundjaju, zakeraju, zameraju.... dok nam za naše unapred uzete pare obavljaju poslove na udobnom, zagrejanom ili prohladjenom radnom mestu, uz kaficu i čaj, poneki kolač i čašicu kolegijalnog ogovaranja.Da se zna, da je gazda stranka, a ne onaj ko tu sedi i dužan je da toj stranci završi posao za koji je debelo plaćen i preplaćen. I koji bi milion puta bolje, bar to svi znamo, obavljao neko iz armije nezaposlenih, sve ljubeći i sto i stolicu i olovku i kompjuter.... Zamislite, ustanete jednog dana, pa krenete na šalter taj i taj, a ono više nema šaltera, nego sve ovi pultovi koje polako uvode. I niko vam ne kaže, srdito i nabusito, idite tu i tu, treba vam još to i to, dodjite sutra ili nakosutra.... već, izvolite, sedite nekoliko minuta , dok vam pripremimo sve što ste tražili. Hoćete možda kaficu, novine...?
     I da znate samo, i tako nešto u nekim zemljama postoji.

     Druga želja? Dvoumim se, izmedju dve jednako značajne za naše sveopšte rasterećenje od muka, ali neka bude ova - nema više prekidanja prijateljstava, drugarstava, kumstava.... zbog nevraćenog duga. Jednostavno, zakuca vam na vrata neko od koga ste vec digli ruke i kaže, izvinjavam se, jako, oprostite mi, kumim vas, ja malo više okasnio, ali , evo, donosim da vam vratim one pare koje ste mi nekad pozajmili uz moje obećanje da ću ih  vratiti za mesec dana. Pa ne stigoh, znate.....kupi kola, idi na letovanje, zimovanje, ma, znate, kriza navalila, a ovi moji traže, i tako...obrukah se malo. A kolko ono beše, da , dug je dug, a kamata koju biste u banci dobili je tolika, izvolite, a ova flaša vina je umesto izvinjenja. Pa eto, nadam se, ako vama ikada zatreba, znate, tu smo, naši smo, slobodno se javite , trebalo bi da nastavimo da se pomažemo... I da, čujem da vam treba žirant za kredit, dajte ja ću vam overiti u firmi i potpisati menicu, ništa vi ne brinite...
     Misaona imenica, jel da? Al zvuči lepo, mnogo lepo...
     Pa da ne kasnim sa trećom željom - one banke, znate one, koje su lakovernima podmetale one opasne kredite sa tim opasnostima po finansije i po život ,sve napisane nekim sitnim gotovo nevidljivim slovima...e, one, na medjubankarskom sastanku takvih khm.....ko sme da kaže prevaranata, neću ja to, taman posla...mislim, na sastanku tih i takvih, jel... odluče i objave ovako - Drage naše štediše, vi koji ste se prevarili i uzeli one jako nepovoljne kredite, koje otplaćujete već godinama i za koje ste već dali tri puta više para nego što ste pozajmili, a pored svega dugujete još dupli iznos kredita, dodjite sutra da vam vratimo sav višak koji smo vam neovlašćeno uzeli. Vi ste svoje kredite davno već otplaili, a za ovaj višak imate pravo i na kamatu i uz to, da bismo bar nekako i bar malo oprali ljagu sa imena naših banaka koje su vam pri ruci u svako doba, organizovali smo kolektivno letovanje za sve naše ojadjene štediše. Vi se samo dogovorite o terminu, pa lepo oročite sav taj višak vraćenih vam para kod nas, i Bog da vas vidi.
     Ne znam... ništa nisam pila, i inače ne pijem, ali sam se toliko unela u ovaj opis, da sam u jednom trenutku pomislila kako je ovo i moguće.... A sve mi se čini da ću se i ja jednog dana opiti, pre nego da se ovako nešto ikada desi.



GDE JE MOJE PARČE KLUPE


 Pre par godina niška Opština Medijana sredila je dotadašnju ledinu pored Nišave, izmedju Gradske toplane i ušća Gabrovačke reke u Nišavu. Na zadovoljstvo , verujem, svih gradjana Niša. I na korist svih nas.
     Uredjen je prostor sa spravama za vežbanje, izmedju parkova sa drvećem, dovoljno izraslim da se u njegovom hladu može i šetati i predahnuti. Postavljene su tu i klupe, namenjene svim prolaznicima - šetačima, onima koji brzo hodaju i trče, vežbačima na spravama, majkama i babama sa malom decom..

      Godinama prolazim bedemom, tik uz sam park. I godinama se ponavlja slika- ista lica , tokom cele sezone, ljudi koji su klupe u parku zauzeli kao busije. I ne popuštaju. Zasednu, bez namere da se pomere makar koji korak. Jedino su svake godine sve stariji. Kao da ne znaju za šetnju, mada ceo dan pored njih prolaze šetači. Kao da im niko nije rekao da je i kretanje zdravo, ne samo boravak u    prirodi.
   Ono što je još čudnije, pogotovo za nekoga ko bi seo na koji minut, kolko da odmori noge, jeste strategija starosedelaca, koji drže da su klupe pored njihovih zgrada samo njihovo vlasništvo.   Obično se rasporede tako, da osim njih više  niko ne može da sedne. Najčešće ih je po dvoje na klupi. Jedan na jednoj, drugi na drugoj strani. Izmedju, možda neka kesa ili torba, kolko da se stvori privid da tu stvarno nema mesta za nikog više. Kad neko i uperi pogled u ono malo  praznog prostora na klupi, zagledaju se u daljinu, ko mladi u busu koji nemaju   nameru da ustupe mesto starijima.
     Dok kejom prolaze  razni šetači, na klupama sede ista lica. Šetači šetaju, pa odu.  Samoproklamovani vlasnici sedalnih mesta na klupama kao da imaju nameru da tu ostanu zauvek.


BAKIN TRŽNI VIŠAK I DEBAKL MEKA U BOLIVIJI


 Jedva sam dočekala da počne  sazrevanje povrća na okućnicama baka iz mog naselja. Pa sada mogu da uživam u izvornom mirisu krastavca, paradajza, paprike... , onakvog kakvim ga pamtim iz detinjstva. Poranim , pa krenem na  svoju neomiljenu pijacu u komšiluku, u obilazak  bulevarskog trotoara  ispred nje, po kojem se poredjane krošnje ( tako naše bake nazivaju korpe pletene od vrbovog pruća, u kojima su donele svoje tržne viškove).
       Pa  biram. Ne po savršenstvu oblika, to ostavljam onima iz Evropske Unije, koji bi da nam nametnu genetski modifikovana semena i hranu. Osnovni kriterijum mog odabira je boja,  koja mora da bude jedra i zdrava. Proizvod baš i ne mora - krastavac može da bude i  kriv, paprika iskošena i kvrgava, a paradajz sme da ima i pege i tačke i utisnute tragove pruća od korpe u kojoj je donet. I ne pitam za cenu. Ako mi se svidja boja,  meni pouzdaan svedok da je reč  o zdravoj hrani, samo kažem, daj sve. I gnjilo i trulo, i meko i tvrdo, i zrelo i poluzeleno.  To je moja podrška babi koja je staro, domaće seme, sačuvala, pa sadila, pa kad je niklo, rasadjivala. Pa zalivala, pobadala pritke, vezivala, pestovala... Pa čekala da sazri. Da napuni krošnju , možda i pre nego  što sama okusi tek uzbran plod iz svoga vrta. Gde je , možda, nekada bila lepa Kata, vrbena ili  ruža.


  Ne verujem da je ijedna baka iz mog naselja, koju je besparica naterala da cvećnjaku promeni namenu u povrtnjak, uopšte i čula za nekakve evropske zabrane sejanja vlastitog semena,  kako bi veliki koncerni, proizvodjači semena,  profitirali. Eventualno su na TV čule kako neki upućeni ljudi naprosto preklinju seljake da čuvaju semena biljaka koje se na ovim prostorima vekovima uzgajaju. Kako bismo se , time, nekako oduprli alavim  prodavcima genetski modifikovane hrane, čija  agresivnost i navalentnost podsećaju na nekadašnju ofanzivu multinacionalnih kompanija da svakoj zemlji uvale bar po neku nuklearnu elektranu.
     Znam mnoge ljude koji žive na Zapadu i upravo zahavaljujući ovakvim bakama imaju prilike da svojoj deci pokažu  šta uistinu označava pojam zdrava hrana. Dodju na pijacu, stave im u ruke paradajz i kažu - pomiriši i uživaj. I tako, svakog leta, malo-malo, pa svrate na pijacu, bilo koju,  pa traže bake sa krošnjama.  I mirišu. Zdravlje, koje zaista na usta ulazi. Miris svog detinjstva. Setih se upravo, pre par godina sam upoznala našu ženu koja se sa porodicom upravo doselila u Niš. Kad je prvi put dovela u Srbiju svog muža, Nemca, toliko se oduševio mirisom paaradajza, da je još tada odlučio da se dosele ovde čim ode u penziju.
     Nedavno su novine objavile da su u Boliviji zatvoreni svi  Mekdonalds restorani, koji su  beležili  gubitak  kada su Bolivijci  počeli bojkot fast food hrane. Ništa čudno, rekao bi moj kolega Novica, koji je sa gnušanjem kometarisao informaciju iz davnog epp-a ovog lanca brze hrane, kako oni  na kraju svakog dana uništavaju neprodate hamburgere - pa to je, bre, najveći dokaz toga koliko je kvalitetan taj hamburger. Naša jela mogu da stoje danima, ali  zato što su zgotovljena od kvalitetnih namirnica.
     Te godine, kada je pripremano otvaranje Meka u Nišu,  Maks, niški zet iz Čikaga, čudom se čudio - ljudi, pa šta će vama hamburgeri pored ovakvih pljeskavica. Dok je u slast jeo duplu s lukom isključivo izmedju dva parčeta hleba, kako mu ništa ne bi remetilo ukus niškog roštilja, Maks je sa gadjenjem pogledavao na reklamu lanca brze hrane, u SAD namenjene siromačnijem sloju Amerikanaca. Ko bi rekao da će u Nišu on biti " privilegija" samo dobrostojećih? Oni koji nemaju para, na svu sreću, čekaju u redu u nekoj od niških ćevabdžinica.



SLUČAJNOST IZ PERTA


     Danima sam pod utiskom jednog dogadjaja , za koji sam mislila da se neće naći na blogu, no....ipak hoće. Možda upravo stoga što moja kuma Goga već par sati putuje nazad u Australiju, zemlju koja je njenoj maloj porodici privremena domovina već dvadeset godina. Sa onim kratkim prekidom od godinu dana, kad je došla sa sinom kako bi proverila jesu li se stekli uslovi da ovde ponovo može da se normalno živi.
     Nekako spontano je počelo okupljanje, nas nekoliko drugarica, pa zatim i nekih naših rodjaka, kada sam pre par godina  organizovala prvu našu žensku žurku. Kuma  Gogi u čast. Posle nekoliko takvih kućevnih okupljanja ovog leta, ona nas je sve okupila,  gde drugde nego u kafani, željna pravog veselja .
    Kafana " Verige" u dvoristu Radio Niša, gde je  Biljana, jedna od kuma iz društva, ko domaćin - jedna je od retkih preostalih novinara koji su posle decenija postojanja ove kuće samo dopisnici Radio-Beograda.
Dvoriste, doduše, nije ono što je nekad bilo, kao ni Radio-Niš sam, jer je montažna sala u dvorištu zaklonila  krošnju  oraha ispod koje smo tako rado ispijali kafice i ćaskali. Mislim da za tim najviše žali Daca, koja skoro i ne odlazi tamo- valjda čeka da jednoga dana nestane montažni krov kafanske sale i opet u miru ispija kaficu pod oraj, kako kaže. Ali, to je već neka druga priča.
     Ženska žurka za šest kuma, drugarica, koleginica, prijateljica, sestara i ko zna šta smo još jedna drugoj, odvijala se u prisustvu još samo petoro ljudi za jednim i njih tridesetak za drugim stolom. I budući da smo i došle ne zarad ića i pića, to nam je mnogo lepše kad same pripremimo, sve se takmičeći koja će bolje, poskakale smo već na prve taktove muzike.Posle kraćeg vremena pridružio nam se muškarac iz one veće grupe, ne oklevajući da odmah pita jesmo li sve iz Australije. Kaže, čuo je dok je neka od nas pričala telefonom.
http://www.youtube.com/watch?v=DKYWUTIcSuc&feature=related ili ista pesma na drugi nacin http://www.youtube.com/watch?v=PUJ73LGmMQE&feature=related
     Kada je shvatio da je samo kuma Goga otud, pita je iz kojeg je grada, iz Perta, kaže ona, a on, ne skrivajući iznenadjenje, veli - pa i nas su okupili rodjaci koji su došli baš otud. E, koji je kermes tek onda nastao. posle svake pesme ispostavljalo se da imamo toliko  zajedničkog, od toga da je polovina nas rodjena u Skoplju, odakle je rodom polovina njihove vesele skupine, pa da volimo iste pesme, da zapravo i jedni i drugi slavimo susret, ljubav, prijateljstvo, druženje...


     Proslo je već par dana otad, a mi sve i dalje ne možemo da se načudimo slučajnosti, čudu...šta li je...da u ovu zemlju sa oko sedam milionas stanovnika dodje  dvoje naših  ljudi iz Australije i da baš istog ponedeljka u istoj kafani u istom gradu slave svoj dolazak u zemlju i svoj skori povratak u Pert.
     Usput, mislim da je najmanje začudjena bila Australijanka, supruga slavljenika za susednim stolom, koja je sve vreme vodila kolo sa sve belom maramicom u desnoj ruci, dok joj osmeh nije silazio s lica. Kažu, neki dan pre toga je na svadbi u Vršcu naučila da  igra, i od tada ne staje...

NISU NAM TURCI BAŠ ZA SVE KRIVI

      Velikim delom zahvaljujući obležavanju 13 vekova Milanskog edikta, naredne godine, Niš polako dobija novo ruho. Proširuju mu ulice, skraćuju parkove, popločavaju trotoare, zamenjuju semafore kružnim tokom u čijem centru se sredjuju mini parkovi, a možda će i vlasnika Robne kuće " Beograd " ubediti da je krajnje vreme za završetak davno počete njene fasade.
     Previše se oteglo sredjivanje ulica i trotoara, a Nišlije se već navikle na lom i svakojake prepreke na putu. Ako se sredi kolovoz, ostane makadamski deo   sa gomilama šodera  koje otežavaju kretanje, pa su pešaci ponekad prinudjeni da idu ulicom,  spasavajući tako noge i obuću i ugrožavajući svoje živote. Ako se kolovoz i sredi,već za nepun mesec počnu da se lome i ispadaju loše ugradjene ploče, pa je problem kako uopšte hodati takvim trotoarom a ne polomiti noge, posebno noću.
     Posebna priča su kružni tokovi na raskrsnicama gde su nekada bili semafori...mesecima se ceka na njihovo uredjenje, a ne retko gradjani se pitaju kako jadni vozači autobusa podnose ovakav hod po mukama , vozeći preko rupa, na plus 45 stepeni. A onda kada  se kolovoz asfaltira, pa posle nekog vremena počne sredjivanje kruga  u parkić, najčešće je to nemaštovita gomila cveća ili  zelenila, od kojeg se neko brzo i osuši.
    Gradu je, svakako, potrebno zelenilo i cveće svih vrsta i nema toga ko neće pozdraviti novu površinu pod njim. Ali, kao da stručnjaci za projektovanje parkovskih površina ne smeju da iskorače iz nekih davno naučenih lekcija, koje su svuda u svetu prevazidjene.
     Ne retko ćete u inostranstvu naići na park , deo parka ili samo neki uzani prostor izmedju trotoara i zida neke znamenitosrti koju posećujete,  sa cvećem u bojama zastave te zemlje. Ne znam da li ma ijednog grada u Srbiji čiji je bilo koji park uredjen  bojama njene trobojke.


   Pade mi na pamet, u sećanju najsvežiji Istanbul ... još pre ulaska u ovaj grad, sa strane auto-puta monotonija zelenila razbijena je parkićima u crvenoj  boji turske zastave, sa belom zvezdom i polumesecom. Ista slika se ponavlja na mnogo mesta u samom gradu, a meni kao ilustracija služi fotografija napravljena na izletištu Čamlidže, prvoj stanici svih autobuskih turističkih tura koje dolaze u ovaj grad i omiljenom izletištu Turaka.
     Kad god želimo da damo dozu opravdanja za neki naš nacionalni gaf ili propust, bruku i sramotu,  mi kažemo - šta ćete, ipak smo bili pet vekova pod Turcima. Samo mi nije jasno kako to da skoro ništa dobro nismo naučili od tih Turaka.
     

UVEK NAS PRVO PORAZI KRATKO PAMĆENJE

     Jedne naše dnevne  novine, koje slove  za bliske  rodjake žute štampe, objavile su tekst sa bombasttičnim naslovom "Nataša i Vlada igrali na srpskim grobovima"  . Da nije ovakvog naslova, retko ko od onih koji zahvaljujući netu prate i novine koje inače nikada ne bi kupili,  ne bi ni površnim pogledom udostojili ovo pisanije.
    Reč je o tome da je Nata nacionale, sa svojim aktuelnim ...khm, dečkom, recimo.... djuskala  na paškoj plaži  Zrće , gde je tokom Drugog svetskog rata  pobijeno oko osam hiljada srpskih žena i dece, čije su kosti bacane u jame ili more. Ostrvo Pag, koje se  smatra hrvatskom Ibicom,poznato je kao mesto na kojem se  svakog leta održavaju raskalašne žurke,  sa sve orgijanjem i ostalim bahanalijama,tvrdi ovaj list, a turisti se kupaju bukvalno iznad plave grobnice srpskih žena i dece, žrtava ustaša.
     O prozvanima nemam nameru da bilo šta kažem, a ponajmanje da im budem advokat. Medjutim, čini mi se opravdanim pitanje ko je kriv što smo mi toliko neobavešteni, pa od toliko lepih mesta na ovoj planeti neko od nas zaglavi baš tamo gde bi, da je istina smela i mogla  na vreme da se kazuje, išao samo u hodočašće i poklonjenje.
     Svi mi, iz generacija koje su učene samo bratstvu i jedinstvu i koji su prilikom (pro)putovanja nekim prostorima koji nam sada dodju inostranstvo, ostajali  frapirani spoznajom odnosa prema našoj naciji onih za koje su nas učili da smo braća,znamo koliko nam je ta istina teško padala. Sećam se  drugarice iz gimnazije Ljiljane, sada već verovatno Crnogorke, po udaji, kojoj je maturska ekskurzija presela kada je ispred hotela u Zagrebu čula uvrede lokalnih mladića na račun toga što je tu došlo nekoliko autobusa sa srpskim djacima. - Zašto nama nikada niko nije rekao da je situacija ovakva, zgranuto je pitala Ljilja, dok se sva tresla ponavljajući reči onih koji nju nisu smatrali sestrom.
     Ni jedan narod nije dobar ili loš sam po sebi , niti se to može na bilo koji način generalizovati . Medjutim, nikada mi neće biti jasno zašto jedino mi ne znamo onaj deo istorije vlastitog naroda koji bi svakako morali znati.Pri tome ne mislim da sporadičnu obaveštenost, koja nekima nikada nije manjkala, već na to da jednostavno svi moramo da znamo sva mesta važna za našu istinsku istoriju i stradanje naroda kojem pripadamo. I ne zarad toga da bismo uspešno vodili utakmicu brojkama sa onima koji svoje žrtve uredno beleže, nadzidavaju i pamte, već da bismo im odali dužnu poštu kada se na mestima njihovih stradanja nadjemo namerno ili slučajno, svejedno. I da niko više nad njihovim kostima ne bi učestvovao u nedoličnom piru.
      Hrvati mogu da uklone po sto puta spomen ploču  nevinim srpskim žrtvama na Pagu, kao što uporno negiraju  i strahote Jasenovca , sramno smanjujući broj žrtava do besmisla. Isto kao što  negiraju zločinački aspekt " Oluje" i veličaju svoju borbu u Vukovaru. Ali, zašto smo mi neobavešteni o onome što bi trebalo da bude sadržano u svakom udžbeniku iz istorije ? Zar je trebalo da neka javna ličnost zaigra iznad kostiju  svojih sunarodnika, pa da se upitamo koliko smo kao nacija upućeni u svoju prošlost, svoje žrtve i svoje neprijatelje.
     Ne sećam se koliko godina već se srpski svatovi ne vesele uz zvuke albanske melodije "Šote mori Šote", koja je bila obavezni deo svake svečanosti uz pevanje i igranje, kod Srba. Trebalo je da nam se desi sve što nam se izdešavalo na Kosovu i Metohiji, pa da saznamo kako smo se veselili uz pesmu kojom Šiptari slave ubijanje i bacanje u vatru nevine srpske dece.
    Pre par dana, tokom šetnje po  TV kanalima, slučajno začujem tu melodiju. Vratim se na taj kanal i konstatujem da je muzika odjavna špica rijaliti emisije koja se bavi svadbama.
    Da je normalnije vreme u kojem živimo i da nam je država ono što bi trebalo da bude, ova pesma bi i zakonom bila zabranjena, a oni koji je emituju snosili bi sankcije. Ili bi  bar dobili prezir nacije, kao izdajnici roda svoga...
     Ako sami ne poštujemo sebe,pa i svoje žrtve, još manje će nas poštovati drugi. A najmanje oni koji bi da ljagu sopstvenih zločina prema našem narodu  speru zataškavajući ih i minimnizirajuči ih, jednakom žestinom kojom  srpski narod optužuju za sve loše što se desilo njima.
    

NAŠI STRAHOVI

     Univerzalna kategorija straha od nečega ili nekoga  vezana je za strah od Boga ili Božje kazne, koja mnoge stanovnike planete navodi na ispravno ponašanje. Dobre po rodjenju, po vaspitanju, po izboru...  pa  čak i veliki broj onih u čijem su genetskom kodu zapisani zlo, zločin, nečovečje. Jednostavno, čak i onda kada se ovozemaljske kazne, nikakve, ne boje, strašno ih muči to što se smatra da " Onaj Odozgo"  sve vidi i  sve upisuje u svoj tefter zla i dobra, u  kojem ima posebni odeljak za  svakoga od nas.

PRAVI PROSJACI I ONI DRUGI

     Sinoć  sam na ulazu u pekaru koja se nalazi na jako prometnom mestu jednog od retkih niških parkova,  "Sveti Sava", ugledala staricu na plastičnoj beloj stoličici sa polomljenim naslonom,  donetoj od kuće. Ili, možda, sa nekog smetlišta, odbačena od onih koji su smatrali da više nema nikakvu upotrebnu vrednost.  Mršava da mršavija ne može biti, sitne  , uvijene u maramu  glave,pognute  do kolena, kao u grču da je, ličila je na drveni  kip zamrznut posle predugog boravka na minus 45 stepeni. Samo je poluispružena ruka sa kartonskim poklopcem  koji  štrči pored nje, pokazivala da moli za milostinju. U poklopcu pretvorenom u tacnu za pruženu milost prolaznika, tek nekoliko kovanih novčića. Nedovoljno ni za jednu kiflu.
     Davno sam prestala da budem osetljiva na većinu prosjaka, koje je ko zna ko i otkud doveo na ulice moga grada da nekim mešanim dijalektom uzvikuju molbe za pomoć i psovke , pogrde i uvrede kada ona izostane.

KAKO JE NASTAO BLOG I ČEMU SLUŽI

     Malo sam  istraživala - mada je to pretenciozna reč za obično  surfovanja po netu, istoriju blogeraja. Uh, što mi se dopala ova moja kovanica izletela niotkud, zaključujem u momentu - i stvarno, blog je za mene, posle samo par početničko-uhodavajućih tekstova, postao pravi mali raj. Ništa u životu nije slučajno, pa ni to što mi je kovanica -blogeraj- pala na pamet u trenutku dok pišem na temu - blog, kako je nastao i čemu služi-.
    Pozivam se na Vikipediju -   http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%91%D0%BB%D0%BE%D0%B3  -  blog ili veblog , skraćenica od web log na engleskom, je niz hronoloških unosa tekstova, koji se prikazuju na veb stranicama . Za jednog od prvih blogera smatra se Džastin Hol, koji je kao student  na koledžu počeo da vodi blog 1994. godine.Par godina pre toga postojale su neke  forme kao uvod u ono što danas nazivamo blogom.Termin veblog uveden je 1997. godine, a skraćenu verziju je zatim uveo Peter Merholz, koji je u šali reč "weblog " podelio na we blog - mi blogujemo.. Dakle, blogovanje je uredjivanje nekog bloga ili pisanje komentara na njemu.  Inače,1999. godina se smatra prekretnicom u razvoju sadašnje verzije bloga, budući da je tada objavljeno nekoliko "alata" koji su usavršili njegovo korišćenje.Jedan od najposećenih blogova, nastao 2002. godine- DejliKos, ima oko deset miliona poseta dnevno. Posle dve godine Meriam-Vebsterov rečnik proglasio je reč blog za reč godine.

      Uticaj bloga je počeo izuzetno brzo da raste, čemu su jako doprineli neki američki političari, shvatajući  od kolikog im je interesa to što putem bloga mogu da komuniciraju sa običnim ljudima, a svojim potencijalnim glasačima, o njihovim problemima. Mada blog smatraju vidom modernog tračarenja, zahvaljući blogovima  često se iznesu na videlo neki problemi čije se rešavanje pospeši baš zahvaljujući tome.
      Tipologija blogova pokazuje da su najčešći  neodredjeni blogovi,  koji se bave raznim temama.  Redji su specijalizovani blogovi koji su posvećeni  jasno odredjenoj temi. Postoje lični i korporativni blogovi, foto ili moblogovi ( oni specijalizovani za fotografije i oni sa mobilnih telefona).
     Smatra se da je ekspanziji blogovanja doprinelo smanjenje interesovanja za praćenje masovnih medija. Publika se okreće kablovskim kanalima, a izdavaštvo mikro-publikacijama.
     Posebno poglavlje na ovu temu je blogerska etika - disciplina kojom se, izmedju ostalog, meri  kvalitet  samog blogera. Što mu je uticaj veći, njegova etičnost dobija na težini i ne isplati mu se da prokocka godinama sticani ugled zarad jeftinih poena dobijenih podleganjem petparačkom senzacionalizmu neproverenih informacija ili , daleko bilo, žute štampe.
     Blogeri često nastupaju kao interesna grupa. Ostavljaju komentare jedan drugome ispod blogova, najčešće pohvale, mada ima i kritičkih, kao i nepoželjnih sadržaja koji nemaju veze sa temom.
     Ako zaobidjemo tzv trač blogove, koji su na nivou  ogovaranja i žute štampe, kao i one propagandnog karaktera, može se reći da blogovanje sve više poprima misiju informativnosti. Danas je sve više i profesionalnih blogera, čije je to jedino zanimanje i izvor egzistencije, kao i onih koji ostvaruju dodatne prihode blogerisanjem.
   U Srbiji, prvi blogovi su nastali 2003. godine, a četiri godine kasnije pratilo ih je već osam odsto stanovništva. Srbija je zamlja koja u regionu ima najviše blogova na samostalnim web adresama. Procenjuje se da ih je lane bilo preko sto hiljada.
     O tome koliko je blogovanje  pustilo korenje i kod nas, govori činjenica da se  od   2007. godine održava tradicionalno okupljanje blogera pod nazivom BlogOpen.
     Mene je iznenadio podatak da većina blogera sebe smatra novinarima - iskreno, čast mnogima koji to jesu ili pišu kao da jesu, mnogi  blogovi su pisani u stilu " dragi dnevniče " ili vežbanje lepog pisanja. Mada, ima i onih kojima bi na stilu pozavideli mnogi pisci, ne samo bestselera, nego i mnogo jači i bolji.

PS -Već sam pomenula da sam , zahvaljujući upornom ubedjivanju  nekih ljudi oko mene , postala bloger. I na tome im uvek zahvaljujem. Ovaj tekst sam napisala zbog onih drugih, takodje divnih ljudi, od kojih mi povremeno stižu pitanja o tome šta je blog ili zašto sam ja bloger ili čemu to, meni lično, služi. Ovo malo prepričanih informacija  je možda dovoljno  kao lekcija iz istorije bloga. I još samo da parafraziram, skoro pročitanu formulaciju na nečijem blogu - ovo je virtuelni prikaz moje duše. Odnosno, u mom slučaju, samo jednog njenog dela.
     Usput, meni do sada nije upućen ama baš ni jedan jedini komentar od strane nekog blogera, tako da nisam (još) deo ni jedne interesne grupe. I nije da me ne zanima, evo, priznajem.Zašto ?
   
     

PRIJATELJSTVO IZMEDJU PRIJATELJA I "PRIJATELJA"


   Udju, ponekad, u naše živote, često nenadano i netraženo, ali se nikada ne može reći i neželjeno ( jer prijatelja nikada nije ni previše ni premalo, nego je važna suština prijateljstva), neki ljudi za koje i ne znate da će vam obeležiti godinu, deceniju ili čitav ostali deo života. I ostanu kraj vas, ma gde ih životni putevi odneli, uz vas i sa vama, kao privezak koji kačite na ključ da biste brže otključali vrata, bez bespotrebnog  kopanja po tašnama ili džepovima.
     Za razliku od nekih koji dodirnu naše živote u prolazu, u letu ka drugoj, mirisnijoj bašti prijateljstva , ovi prvi već samim ulaskom u naše živote, ostaju  u njima zauvek . Kao draga  knjiga koja nam uvek stoji na stočiću, dopola pročitana, dok se pored nje menjaju naslovi koji bivaju zaboravljeni čim se dodje do poslednje stranice. Kao suvenir sa onog nezaboravnog  letovanja ,  koje nam izmami osmeh kad god pomislimo na more i nebesko plavetnilo sutona iznad velikih brodova koji daleko na horizontu promiču pred našim očima. Kao avionska karta sa prvog leta, vaučer sa putovanja u Emirate, kašičica od sladoleda iz hotela koju smo prisvojili ko suvenir, dopola ispražnjena bočica parfema ...
     Namerno sam u naslov teksta onu, drugu kategoriju prijatelja,  stavila pod navodnike.Jer, o neprijateljima, koje većina nas mora da ima, po prostoj logici čovekove suštine da voli, ne voli, ne podnosi, ne ceni,nipodaštava, zavidi, mrzi čak, nije normalno ni realno da nam bar neko ne želi bar malo lošeg.
"Prijatelji" nisu od tih. To su samo neki nebitni ljudi u našim životima, za koje nam se samo na tren učinilo da nam mogu biti  - prijatelji. Posle nekoliko zajedničkih ručkova, zimovanja, putovanja, praznikovanja, ogovaranja... odu iz naših života. Kao da nikada u njima nisu ni bili. Bez traga u našim sećanjima. Bez gorčine , ali i bez ikakvog žala što više nisu deo naših života. Pa ih s lakoćom brišemo, ne samo iz telefonskih imenika, nego i iz dogadjaja na kojima smo zajedno bili.
     Koliko puta ste rekli, pomislili, pitali nekog - gde si se krio-la do sada i zašto te nisam ranije sreo-la? Nesvesni činjenice da je sudbina nju ili njega postavila na vaš put u onom pravom trenutku, kada će u vaš život biti ugradjen baš onako kako i jeste. Ni pre, ni kasnije, nego baš onda kada i kako bi trebalo da bude.
     I prijatelji i "prijatelji", pa čak i neprijatelji, neophodni su u našim životima. Niti se sa svima razumemo jednako, niti na sličan način gledamo na svet oko sebe i jedno na drugo, niti, pak, od našeg poznanstva očekujemo isto.
     Samo se retki prepoznaju po mirisu misli koje im prolaze kroz glavu kada prvi put jedno drugom pružaju ruke, kada ćuteći ispijaju kafu, smeju se ili plaču. I oni zato ostaju pravi, treba li dodati još i - večiti prijatelji.

   
   
   
   













STRATEGIJA MANIPULACIJE

     Dobila sam cirkularno pismo u vidu email poruke, čiji je naslov "Deset strategija manipulacije by Noam Chomsky " kojem je, valjda povećanja uverljivosti radi, dodata od ko zna kojeg pošiljaoca u nizu, preporuka - odlično. Napisana velikim slovima, sa sve znakom uzvika. Već sam pisala o tome da ovakva pisanija ne volim i zamolila da mi ih ne prosledjuju, ali sam ovo ipak pročitala. Kao i upozorenje, na kraju objašnjenja desetog principa manipulacije, po Čomskom -  reč je o poverljivim informacijama koje su namenjene samo onome kome je poruka upućena, a neovlašćena distribucija , modifikacija i otkrivanje su nezakoniti.

DOK ŠETAŠ SAM...

      Opasno može da bude, kad šetaš sam... Utoneš u misli  kojima nema kraja, već se šire u  sinoć i prekjuče i neko davno prošlo vreme, podjednako, kao što idu do  ulaznih vrata tvoje kuće ili najdalje tačke na pleneti koju si posetio ikada. Ili ti je u mislima, kao još nedostižna destinacija...
     Zagledaš se u reku, potok, šumu ili drvo, čije grane, boje, kapi, listovi i iznad njih nebo, podstaknu milion isprepletanih sećanja i planova u tvojoj glavi. Pa se setiš i onoga čega si bezuspešno pokušavao da se setiš danima. Onoga čega je trebalo da se setiš sutra. Čak i onoga što je ne samo duboko potisnuto u tvoje sećanje, već i u tvoju dušu, kao bol koje se treba kloniti , kako ne bi izazivala nove boli.
     Izrone, kao iz nekog oblačka sakrivenog iza namrštenih gromada oblaka, neke skrivene misli kojih se stidiš, neka želja koju nije trebalo da poželiš, reč koja peče il boli. Ili i peče i boli.Setiš se, sa stidom,kako si nekom psovao mater koju nema, pa danima patiš ne samo zbog sospstvene bruke, već zbog boli nanete ispsovanom. Setiš se kako si nekoga kaznio ćutanjem, jer si mislio da ti nanosi nepravdu, pa zaključiš da je kazna bila prejaka ili preduga. Kako nisi ispunio obećanje, dao dovoljno kad je trebalo davati, uzeo previše kad se uzimalo.
     Setiš se onolikih napora da se stigne do negde, koje se čita kao nigde, tolikih zaludnih suza zbog problema koji je danas smešan, onoga čemu si stremio i gde sada jesi.
     Još nisi stigao da napraviš pun krug sećanja i kajanja, a već si stigao do tačke od koje imaš druga. I onda zaboraviš sve čega si se upravo sećao... Do sledećih koraka u osami.





NA SVAKO PITANJE KAKO SI ODGOVORAM SA -DOBRO

         Jako sam volela  majku moje majke, baba Ljubicu. Bila je, pokoj joj duši napaćenoj, dobra kao lebac, tiha kao mirna reka u najširem toku, krotka u hodu , pogledu i reči. Kada bi je ugledale kako dolazi kod nas, komšike su joj trčale u susret da bi im baš ona zasadila ružu, muškatlu ili trešnju. Sve joj se "primalo". Oteo joj se jedino život, idući tokom koji nije nit izabrala, nit želela. Ali ga je, s dostojanstvom carice skinute sa trona koji joj je, bez imalo preterivanja,  pripadao,  živela do poslednjeg trunka svesti kao da joj kruna i dalje stoji na glavi i da je trnje po kojem gazi najlepše cveće iz bašta u kojima ga je sadila.

     I pored sve moje ljubavi koju je zasluživala kao retko ko u mom životu, mnogo sam pazila da joj slučajno ne postavim pitanje - kako si. Ne, na sudbinu se nije žalila. Nikada. Ni na one koji su joj život učinili gorkim, crnijim no zemlja u koju je najuspešnije od svih  zabadala ruže, muškatle i trešnje. Odgovor na to pitanje počinjala bi sećanjem na sve one boljke koje su je potrefile od našeg poslednjeg vidjanja - malo probadanja u plećki , pa nesanica zbog žuči koja proradi povremeno, pa gušenje od polena izmešanog sa mirisom dima... Onda dodje žiganje u nozi od povrede prilikom pada za koji dugo nije smela da prizna da se desio dok je komšijama pokušavala da pomogne u nekom muškom poslu, u svojoj osmoj deceniji. Glavobolje nije ni računala u neku boljku, budući da su joj svakodnevno  "samo" otežavale  život. Drmalo ju je srce, a tek kada bi krenulo da je peče koleno, pa  blaga bol počne da se širi ka stopalu i vrhunac dostigne negde na kuku...
              Imala je opstrukciju pluća, astmu ,još neke alergije, tu bolesnu žuč još iz mladjih dana, reumu, vrtoglavice, probleme sa srcem,povremenu anemiju ... preranu starost, višak vremena za preširoko razvijanje sećanja, koje boli najjače... previše ljubavi za druge, pogotovo one jako drage  i premalo poštovanja nekih od njih, onih čija nebriga najviše boli... No, o tome nije pričala. Niti se na to žalila, nit te boli pokazivala.



Hmmm...


  Ovaj post je trebalo da bude o nečem sasvim drugom, a moja baba Ljubica samo uvod u temu o kojoj sam htela danas. Otišla sam već predaleko, da bih se vraćala na temu i već smišljeni naslov . A i,  tu moju baba Ljubicu sam toliko volela - treba li pominjati da je to prva osoba posle čije smrti sam osetila i jako jaku , pravu fizičku bol, i bila je toliko važna osoba u mom životu, te stoga zaslužuje više od pukog pominjanja u nekom  tekstu. Te stoga, neka uz priču o njoj ostane samo poruka, da na svako pitanje kako si , pa čak kada nas pitaju i najbliži i najdraži koji nas jako, jako vole, odgovorimo sa- dobro sam. Sem ako nam nije neophodna njihova pomoć.