NERVIRANJE - NEVOLJA S BUMERANGOM

 


    - Mislite pozitivno. Jer , samo na taj način možete sačuvati zdravim i dušu i mozak i telo. Jer samo sa pozitivnim mislima možete preživeti surovu svakodnevicu koja nas decenijama prati.

     Dovoljno već iznervirana jednom, rekao bi neko svakodnevnom situacijom, počela sam da prebrojavam sve ono što me, kao i većinu ljudi, nervira. Spisak je , naravno, žalosno dugačak. Bez izgleda da u skorije vreme bude skraćen.

MAST I LEBAC

     Kad vidim tinejdžere i pubertetlije kako u sendviče i tostove muvaju kečape  (čitati čist gustin sa malo ukusa paprike ili paradajza), majoneze ( čist holesterol na kvadrat ), senfove, sosove nepoznatog sadržaja i porekla i sve ono što ničemu ne služi, osim da poboljša ukus bućkurisa koji jedu, sva se naježim. Ko da im nije dosta soje, gustina i razno-raznih sastojaka sadržanih u viršlama, salamama i kobasicama, koji bi, da nije poboljšavača ukusa ,završili u kontejnerima. Kada još sve to zaslade izvikanom koka-kolom ili energetskim napitkom u limenci, za koju neke novine pišu da  dokazano  izazivaju  Alchajmerovu bolest,  dodje mi da vrisnem .


JAHTICE I GAJBICE

     Znam mnogo ljudi koji na svim izborima glasaju za trenutno vladajuću stranku. Obrazloženje im je  - ovi su se već nakrali, pa će sada manje krasti . Kao, novima bi tek predstojala slična aktivnost, koja se glasanjem za iste izbegne.
     Podseti me na to trenutno aktuelna priča o jahti jednog odlazećeg minista, koji je, kao i većina drugih, u politiku ušao iz skromnog stana na periferiji i jugića starog 15 godina. Sada se ponosno šepuri na jahtici vrednoj, ako je verovati novinama, izmedju 200 i 500 hiljada evra. I koja je, zapravo, vlasništvo njegove žene, kupljena, opet, od njenog rodjenog oca. Da se Vlasi ne dosete, valjda...

MOJOJ NET PRIJATELJICI ZA SUBOTNJI IFTAR

Draga moja
Umesto par recepata koje sam ti obećala , sa zeljom da brzo i lako pripremiš subotnji iftar,  dozvolila sam sebi da ti ponudi kompletan jelovnik, malo srpsko-bosanski, malo internacionalni. A ti ces videti šta od ovoga odgovara suštini praznika i, svakako, da li je uopšte primenljivo u toj prilici.
     Samo ću te zamoliti da mi uzvratiš nekim receptom za specijalitet koji tada obavezno pripremate, ali gledaj da to ne budu vaše, podrazumevajuće, urmašice. Već ga imam.

ĆUŠKOPEK

     Ako vas put nanese kroz Bugarsku, a ljubitelj ste ajvara, iskoristite priliku da kupite pekač ćuski iliti paprika - ćuškopek. Zahvaljujući internetu, pronašla sam fotografije ove naprave, za istovremeno pečenje tri paprike. Kako sam već rekla u prethodnom postu, najbolji je onaj za pečenje samo jedne paprike, jer se one u njemu ravnomerno ispeku .

     Ćuškopek je sprava na struju, od šamota. Tokom jeseni retko ko se iz Bugarske vraća bez njega, posebno ako obozava ajvar. U Sofiji se moze naći na Ilijincima, a u centru grada na pijaci izmedju Lavljeg mosta i Pirotske ulice.


Ćuškopek je jako zahvalna sprava, posebno ako zivite u malom stanu. Možete ga izneti na terasu, tako da vam ne dimi u stanu i plus ne zagrevate stan tokom vrelih letnjih dana. Jedina mu je mana što je malo spor, pa zehteva dosta vremena.









 Kao što se vidi na donjoj slici, slabije se ispeku one strane paprike koje su okrenute jedna prema drugoj. Upravo stoga je preporučljiv ćuskopek samo za jednu papriku.

A ovde možete videti još fotografija i informacija o ovoj bugarskoj spravi     http://www.joemonster.org/art/22790/Najbardziej_rewolucyjne_urzadzenie_XX_wieku_wedlug_Bulgarow                                                                                                                 

AJVAR NAŠ NASUŠNI

     Ajvar je specijalitet paprikarskih krajeva, čiji je osnovni, a često i - najbolje je kad je tako, jedini sastojak zrela , jako crvena paprika, ajvarka. Najbolje ga prave  Bugari, Makedonci i Srbi od Niša do makedonske granice,  pa je zato tipični specijalitet balkanske kuhinje. Ali to nije smetalo Slovencima da ga registruju kao svoj izum i proizvod iako, verujem, od domaćih sirovina imaju jedino sirće. Ako i njega ne uvoze.
     Nije slučajno to što ajvar nazivaju i srpskim kavijarom, budući da njegov naziv potiče od turske reči havyar - usoljena ikra. Vikipedija tvrdi da je ajvar poreklom iz Srbije.
     Nekada se ajvar jeo samo kao salata ili se koristio  za mazanje na hleb. Danas postoji na destine recepata u kojima je važan sastojak - rolati, slane torte, pite, pancerote... Stavljaju ga u kiflice i pogačice, u sendviče i kanapee, paprikaše i ćulbastije, ima ga ček i u modernim verzijama bureka...
     Za pripremanje dobrog ajvara neophodna je zdrava crvena paprika srednje veličine. Moja prijateljica Slavica čak  tvrdi da joj ajvar ispadne najbolje kada na kraju sezone kupi vrške - poslednje paprike koje se oberu sa vrha stabljike, koje i jesu najukusnije. A verovatno i najzdravije, jer je već prestalo i prskanje raznim otrovima za stetočine.

    Oprane paprike valja doooobro i lepo ispeći sa svih strana, da se naprosto skuvaju na vatri, kako bi kasnije bilo manje posla i tokom ljuštenja i za vreme prženja. Bugari , čak, za pečenje imaju specijalni uredjaj od šamota - ćuškopek ( papriku zovu ćuška ) To je, ustvari, električni uredjaj koji ima jednu, tri ili četiri rupe u koje se stave paprike .Najbolji je onaj sa samo jednom rupom, jer se paprika ravnomerno i lepo ispeče sa svih strana, tvrdi moja koleginica Marika, specijalista za bugarska pitanja. Mislim, ima rodbinu tamo i najbolje je obaveštena o svim novotarijama i tradiciji ove zemlje.


     Ispečene paprike treba ostaviti da se poduspare  - tako se kaze u niškom kraju, odnosno  staviti u dublju posudu koja se dobro pokrije, gde odstoje dok se ohlade.Onda se ljušte, za sta je po našim kućama vrlo često organizovana  i svojevrsna moba - posedaju u krug ukućani, komšije i rodbina, pa se paprike ljušte do duboko u noć. Neki vole da im ostane i koja semenka, neki ih čiste, čak i peru, kako bi ostalo samo meso od paprike i ništa vise.Čak ni komadić kožice, koji inače ništa ne smeta, a svedoči o tome da je ajvar zaista domaći. Kad u tegli ili činiji vidim  po koju mrvicu onog crnog ostatka od kožice, znam da je ajvar pravila domaćica, a ne mašina.

    Oljuštena paprika mora da se doooobro ocedi - obično se stavlja u djerdjif ili, još bolje, u one oprane crvene džakčiće, u kojima je i kupljena, koji se okače da iscuri sva voda.
   Prezaposlene domaćice sve ove radnje ubrzaju, pa ljušte jos toplu papriku, osrednje je procede i odmah prže. Mada i tako ne ispadne loš, ajvar je ipak najbolji kada se pravi etapno, natenane.Bar dva dana.Makar djerdjif sa paprikom koja se cedi stajao i u frižideru.
   

     PS - ideju za ovaj tekst dala mi je fb prijateljica iz Bosne, koja me zamolila da joj pripremim recept za ajvar. Budući da je sezona paprika tek počela i da je najbolje vreme za spremanje ajvara kraj avgusta i početak septembra, još je rano da vas zamaram receptima. Budite uvereni da će se ovde naći baš onda kada im dodje vreme.

da vas ne mučim
 najbolji recept za savršeni ajvar i još neke deobre i oprobane recepte možete videti ovde
http://negoslava.blogspot.com/2012/08/recept-za-savrseni-ajvar.html
   
      

SAMO DA NE POSTANEM ZLA

     Danas me je jako iznervirala drugarica, inace jako dobar covek. Do skora. Da li zato sto zivi jako tesko i sto je pritiska jos teza neizvesnost, tek,toliko je puna negativne energije i zajedljivih komentara, da se sva najezim kada je cujem. Sta li ce danas sve da mi zameri, prva mi  je pomisao  u poslednje vreme, kada joj cujem glas.  Pa cesto  i odustanem od poziva na kafu , upravo stoga sto mi ponestaje zivaca za njene mnogobrojne frustracije - ili joj se nisam lepo osmehnula ili  sam bila nedovoljno  vedro raspolozena kada me je pozvala telefonom, ili sam, pak, srdacnije nego nju pozdravila prijateljicu koja mi se javila u njenom prisustvu. Ili joj je prodavacica podmetnula bajat hleb, namerno bas njoj, ili su je polili benzinom na pumpi ili joj prijateljica nije dala pelcer, uz objasnjenje da je tek posadila muskatlu i ceka da se prvo primi.....ili je, ili je, ili je....

     Popularna psihologija savetuje da se klonimo ljudi sa negativnom energijom  koju, hteli oni ili ne, delom prenose i na nas. U ovom slucaju ja to ne mogu, jer je u pitanju  osoba koja to ne zasluzuje. Ako vas boli glava, ona ce u pola noci, peske, doci da vam donese lek. Ili ce, kada cistite kucu,  prva pritrcati, da to ne radite sami . Od onih je osoba na koje mozete da se oslonite u pet do dvanaest. I bas zato, sto je sama pozrtvovana i nikada nikome nije ucinila zlo, ne zaluzuje okretanje ledja , ma koliko bila trenutno naporna i teska. I ma koliko svojom negativnom energijom uticala na to da i meni bude loše posle susreta sa njom.
     Pokusala sam da joj ukazem na to koliko postaje negativna, a ona je moje zapazanje potvrdila slicnom izjavom svoje rodjene sestre. Pa ipak, naljutila se kada sam pokusala da joj objasnim kako ne bi trebalo da se ljuti na neke drage ljude zbog nekih postupaka za koje bi svako imao razumevanje. Sem nje.
     Vezujem zivce u cvor, tako zovem situaciju kada sa nekim nema razgovora i dogovora i kada svoje, iako pogresno misljenje, brani do kraja. Jedino molim svoje prijatelje  da - ako primete da postajem zajedljiva i svadljiva, ucine sve kako bi me u tome sprecili. Kako ne bih otisla u najgoru krajnost - da postanem zla.
     

DA MI NIJE IVANA...

     Nikada nisam umela sa tehnikom i elektronikom. Nema tog kućnog uredjaja koji bi odoleo u mojim rukama - svakom je, pre ili kasnije, bila potrebna nekakva intervencija. Pegla na paru više ne ispušta paru, mikser radi samo u prvoj i poslednjoj brzini, nes kafu nikada nisam ni umela da umutim lepo, valjda je do mene a ne do mutilice, a već za usisivač da ne kazem nista... smejaće mi se svako.

     Najgore prolazi moj kompjuter. Mislim, ono sto je ostalo od njega. I što još ne izdiše , pod naletom mojih pokusaja da udjem u sve njegove tajne. Toliko sam " savladala" sve tehnike baratanja njime, da me cak i Ivan, jadničak koji ima nimalo laku obavezu da ga drži u upotrebljivom stanju , ne jednom  pitao... života ti, kako si uspela ovo da instaliraš. Naravno da je odgovor -  ne znam. On - kompjuter, mislim, me pita da li hoćeš da nastaviš, a ja kazem hoću. I tako, sve dok me pita . Kad nesto pokvarim, tu je Ivan. Ionako on studira elektroniku. I trebalo bi da vežba što više.

     Mislila sam, a verovatno je i Ivan, diplomirani elektroinženjer već, žarko želeo da sve bude  mnogo bolje kada sam presla na net buk. Poslednje generacije. Ali nije.

     Doduše, ovoga puta ga nisam zakočila čeprkanjem po programima, instalacija i deinstaliranjima. Moja pametna glavica je u jednom trenutku žedji zaboravila da se ekran ne drži nikako, a kamoli sa dva prsta. Sreća sto sam se napila vode, pa sam lakše podnela taj stres  kada sam videla crni ekran sa belim tufnama. Inače bih polila i sebe i njega  ladnom vodicom.  
     Dok razrešim dilemu o tome  da li da dajem pola cene novog lap-topa za popravku displeja ili investiram u neki novi komp, Ivan mi je sredio stari. Radio je ko satic, sve dok nisam rešila da i kućiste i ekran, onaj stari, ko kanta, zajedno prenosim u drugu sobu. Zaboravila sam da tepih ima preduge rese o koje se često zakači šnala mojih kućnih papuča. Pala sam preko kompjuterske skalamerije, čiji su se delovi razleteli na sve strane. Sva pomodrela ruka bolela me je tek sutradan. Dok sam ustajala, sva u očaju, samo sam mislila na to, kako sada Ivanu da kažem...

     Smejali smo se  uglas, na moju pretužnu priču o delovima kompa koje sam nekako uspela da spojim u funkcionisucu celinu. Jes' da mi je jedno dva sata zadavao muke, ali je posle proradio, jos malo pa ko nov.

    Sta će, kud će, kad me vidi ovako sposobnu, Ivan mi poveže net buk za stari ekran sa napuklom plastikom na levoj strani. Koju sam kasnije  , neočekivano i nenamerno, prilepila kada sam joj isuviše približila stonu lampu, koju sam tu zadržala previše dugo. To Ivanu nisam ni smela da  prijavim.

     Elem, sada mi net buk služi kao tastatura . Jes da je malo tesna, ali se snalazim. I odmah prelazim na istrazivanje novih mogućnosti kompjuterske tehnologije.Kao malo dete koje trazi male ljude u radio aparatu.

Opet sam klikala 'da' na svaku ponudu moje skalamerije od kompa. Pa me sad sve to koči, zajedno sa stetočinama koje sam registrovala samoinstalirajući nekakav kliner.

     Veceras opet pravim pitu sa pečurkama. Dolazi Ivan da , ko zna koju put po redu, rešava moje kompjuterske brljotine. Jes da je sada već na doktorskim studijama, ali mu je 'honorar' ostao isti...









Ilustracije -  slike niško-prijepoljske slikarke Ivane Kovalčik

GRK U NASOJ SEOSKOJ ZABITI

       Niko ne zna sta ga je zaustavilo bas u donjoprisjanskoj sumi , par sati hoda od sela. Tamo , gde su samo preko leta obitavali nasi seljani - iz svake kuce samo po neko, obicno mladji  muskarac, da cuva stoku i zena mu , da muze koze i siri mleko.
     Mora da je presudila pitomost nasih ljudi, koji su mu dozvolili da prezimi u napustenom guvnu, pa je imao i gde da zivi sa porodicom i obor za svoje izmrsavele ovce koje je doveo sa sobom,nagadjali su seljani. I zelja da se jednom vec skrasi, posle dugog i teskog puta, tokom kojeg se ko zna gde i koliko dugo zadrzavao u trazenju konacnog boravista. Naculi su nesto o promeni vlasti u Grckoj, posle velikog rata,  i izbegu onih koji se sa novom vlascu nisu slagali. U detalje nisu ulazili...

Sredina leve strane brda  desno ... mesto zvano ...Kod Grka

     Najpre se , drzeci malog decaka  za ruku, u selu pojavila baba, Grkinja . Odevena u  vunenu vutarku i dzemper  cigla crvene boje, kakva je bila i velika  torba obesena o njeno rame, imala je vedar pogled i ponosno drzanje . Pa su joj u svakoj kuci pored koje je prosla davali ponesto za jelo, i ne smatrajuci da prosi. Jednostavno, oni su bili tu i bili su gladni i selo je smatralo da ima obavezu da ih prehrani. A to i nije bilo Bog zna sta, imajuci u vidu sirotinju u kojoj su i sami ziveli , tih gladnih poratnih godina.  Komat hleba, crnog ko zemlja, gruda sira ,jedinog  za kojeg   se znalo od davnina, neko jaje , glavica luka ,saka pasulja..
                                                                             
     Pricalo se da su baka, u osamdesetim godinama  i njen sin, na pragu seste decenije, negde kod bugarske granice, u zamenu za jagnje dobili ono musko dete , koje je baka cvrsto drzala za ruku dok je sakupljala hranu po selu. Pricalo se i to da se mnogo trude oko ona dva konja na kojima su stigli u sumu , preko Crvene Bare i Bukove Glave, i nekoliko ovaca  sa jaganjcima, koje su doveli sa sobom.
      Zahvaljujuci tome, vec naredne godine u selo su  redovno silazili  pazarnim danom. Da prodaju neko jagnje i sir . Nije Grk propustao ni jedan utorak, da  ne sidje na Drajcinu Baru, jasuci svog omiljenog konja.Proda sta ima, ispazari sta treba, popije cokanjce rakije dok se isprica sa seljanima, pa nazad...
    Grkovo stado je naraslo na stotinak ovaca, a ono desetak konja odvodio je tokom zetve " u Moravu ", s druge strane brda i iznajmljivao ih  seljanima za vrsu. Pa bi se onda, svaki put kada bi odlazio na tu stranu, vracao sa par dzakova brasna, od zita koje je dobijao za iznajmljivanje konja.

     Vec je doveo sebi i zenu iz obliznjeg sela, koja je sa staricom muzla krave i sirila mleko. Zajedno su ,  jasuci konje, njih dvoje  odnosili sir na vlasotinacku pijacu.

     O ovcama je preko leta brinuo mali Borko, vec izrastao u  decaka kojem se moze poveriti stado. Redovno bi prvi stigao na zaravan na kojoj su se okupljali  mahom desetogodisnjaci, ciji je u to vreme zadatak bio da cuvaju ovce. Stariji su odlazili u pecalbu, sa ocevima ...rucno su pravili ciglu sirom zemlje.
     Grk je u to vreme vec postao omiljeni seljanin. Rado su ga pozivali na slave, a on je uzvracao pozivom na svoju slavu. Vise nije bio sirotinja useljena u napusteno guvno. Malo dalje  , u istoj sumi ali sa druge strane brda, kupio je kucu i imanje.Ozenio Borka , koji je vec poceo da ide u pecalbu. Dobio unuke.
     Onda je pocelo da se prica po selu kako je Borko posumnjao da njegova zena ima nesto sa starcem.I zauvek otisao...

    Baka je vec dugo bila na onom svetu, kada je Grk sa zenom, snajom i dvoje male dece otisao iz sela. Preko Bukove Glave i Crvene Bare, odakle je i dosao, mnogo godina pre... u Vlasotince.

     Svejedno, ono mesto na kojem se zaustavio posle svog dugog puta od Grcke do Donjeg Prisjana, seljaci i danas zovu   - kod Grka.






KADA BIH ZNALA KOME DA OVO POKAZEM...




      " Od našeg večerašnjeg razgovora, na keju, razmišljam o samo jednoj stvari . Možeš ovo staviti na blog, možda nekom može koristiti...Izgleda da sam ja svoj život i posvetila tome da nekom bude za nauk...al' kako ne treba...
     Elem...nije moja ,love story, sa fb tako lagana i bezazlena....Iskrena da budem, mislim da sam našla svoju drugu polovinu.. .Skoro sam sigurna da je to ljubav mog života...al' jbg...previše rana svakojakih priroda imam, nijedna još nije zacelila...
     Znaš , nikad u životu nisam bila kukavica. Cak mislim da sam vrlo hrabra, što svojim životnim putem i dokazujem . Nemam problem da se uhvatim u koštac sa bilo kojom životnom nemani. Sem jedne...nje se plašim...ljubav...
     Nek u ovoj mojoj priči...on bude "plavo", a ja "crveno" ...
     Nisam balavica...nemalo knjiga sam pročitala... Veruj, da slične storije nisam našla. Ovo plavo i crveno su zastrašujuće  kompatibilni...iako se nismo videli skoro dve i po decenije (samo smo se i znali iz viđenja,jer sam sam bila ubražena glupača), čak se i fizički osećamo...
     Kao da smo dve polovine jednog celog...
     No , verovatno se plašim ponovnog povređivanja i ponovne boli, pa tako bežim od nečeg najlepšeg što mi se ikada u životu desilo .Da, bežim... Valjda mi je lakše da patim za nečim mogućim, nego da žalim za nečim nemogućim...
hm...kako stvari dolaze i ta glupa ljubav, baš onda kada ti ne treba..kada želiš da smiriš svoj život, kada želiš da podvučeš ...crtu...
     Možda sam nezahvalna... Mnogi pate jer nemaju ljubavi... A ja bežim od nje...baš, bežim...i sad patim....to ti nisam rekla...zaista , patim...al' mi se čini bolje sad nego kasnije...jer ni ovako nije malo..ah, uopšte nije lako...
     Ne bih podnela da me neko opet povredi...
     Istini za volju...nije meni nikad ljubavi nedostajalo... Možda mi se način pružanja te ljubavi nije dopao, zacelo mi nije prijao... Prvi put, je sve kako treba....I? Ja bežim.....čak lažem...hej, lažem...i to je prvi put... Zašto se čovek plaši nečeg tako lepog kao što je ljubav...zašto, ljudska prokletinja odmah misli na bolan kraj, kao da ga mora biti.. .ne znam...
     Eto....nađem svoju drugu polovinu... i...pobegnem...i to kukavički u laži...  kKžem ...da mi oprosti i da ne mogu...  Jesam li idiot?
     Ja sam budala... 
     Moje "plavo" je zaista moje... 
     Njegovo "crveno" je zaista njegovo...
     Plašim se ljubavi...
     Mislila sam da će proći...
     I on je mislio...
     I umesto da je sve jenjavalo, sve je raslo.... i poraslo do razmera...verovatno epskih...p
     Ptam se , hoće li mene išta obično zadesiti?... Kakav ja usud nosim...
     Kako god...piši u svom blogu o jednoj crvenoj boji, koja beži od ljubavi i to u laži koju je rekla, iako joj srce krvari plavom bojom...jbg...
     Uh..rekoh li...
     Rekoh..
     Ako ti neke veze, veznici i vezivno tkivo u priči za blog trebaju...tu sam...nek poslužim za nauk....samo bez imena ... LJUBIM TE.... 

     Crveno je ludo za plavom....al' beži...strah od ljubavi je veći nego ljubav...
      Ili nije...
     Ma....ne želim više nikad biti povređena ..to je to...
     Ljubav je za mene luksuz , koji sebi NE MOGU priuštiti... "



MOLBA

    Ili -  o virtuelnom prikazu moje duše, na skoro svim kontinentima


Ne zamerite taze blogeru na radoznalosti... nekako mi je normalno da moje postove citaju ljudi iz nekih blizih zemalja i iz onih u kojima je puno nasih. Ali, kad imate citaoca iz Malezije ii Juzne Koreje, recimo, nekako vam dodje neuobicajeno i pitate se.. ko li je taj nas, tamo daleko, gde nema mnogo nasih. I tako... bas bih volela da saznam o kome je rec... ako me razumete. Kao sto bih volela, naravno, da razmenim koju rec i sa svima ostalima koji me udostoje svoje paznje i svrate i na moj blog...
     Zahvaljujem

     Vraćam se, posle skoro mesec dana, opet na ovaj post- u komentarima koje sam ispod samog teksta pisala, pominjala sam nove čitaoce mog bloga, iz novih zemalja - posle Srbije, Rusije, Nemačke i Amerike, odakle ih je najviše, slede BIH i CrNA Gora, Sirija, Hrvatska, Makedonija, Slovenija, Bugarska, Letonija, Australija  i Švajcarska. Poslednjih dana upisane su Velika Britanija i Holandija,  Španija i Francuska...poneka poseta iz neke zemlje odakle do sada niko nije posetim moj blog mi promakne.... dopuna, evo i Austrije...pa Grčke...pa  Švedske...Kanade...Turske..... prvi put Italija... Danska...pa opet, posle dužeg vremena, Južna Koreja...Slovačka...danas Norveška, a znam i ko je, moj kolega Saša Dimitrijević... i noćas, konačno, i neko iz Afrike...Alžir na mom spisku... danas Luksemburg....e, što volim da širim ovaj spisak....Slovačku već imam na spisku, a taman sam htela da je ubeležim...Ujedinjeni Arapski Emirati...Novi Zeland...danas Irska... Rumunija, sad mi od susednih zemalja fali samo prisutnost u Madjarskoj...Portugal...Venecuela..., pa da utvrdimo Afriku - Tunis...Ukrajina...Belgija...da nisam ušla ovog trena, a danas je 8. 10. 2012. i još deset minuta pa će 11 sati, previdela bih Indiju....a baš mi je zadovoljstvo da lovim egzotične zemlje u kojima sada neko sedi za kompom i čita baš moj blog...Češka... Poljska, Holandija iiii...Meksiko,Finska,oooo, Čile...Indija...ko li je sada na Tajlandu...Izrael, Zambija, Pakistan , Egipat, pa Braziiiiiil, Portugal, Madjarska,vau, Južnoafrička Republika,Kazahstaaaaaan, Kina,  hej, a na onom drugom blogu, Negoslavlje, čak i Severna Marijanska ostrva....Japan...Vijetnam... Liban, Makao, Peru,
    U svakom slučaju, jako mi je drago što mnoge ljude, znane i neznane, zanima ovo što pišem i što se vraćaju da čitaju i nove tekstove. Jedva su me neki dragi ljudi ubedili da otvorim blog, na čemu sam im beskrajno zahvalna, ali me sada niko neće naterati da udustanem od njega. Pa ako neki dan i preteram sa postovima, ne zamerite ... to ja samo pokušavam da na ovom, kako neko negde reče, virtuelnom prikazu svoje duše, ostavim zapise o nekim ljudima i dogadjajima za koje se nadam da zaslužuju pažnju i širu i veću od njihovog sokaka ili sela, ulice, naselja i grada... Pa bila to moja Sanja iz Sirije ili njen zemljak Ali, moja baba Ljubica, Grk koji se doselio u neko daleko i neznano Zaplanje ili neko od onih dragih i divnih ljudi, na ovom ili na onom svetu, koji zaslužuju da o njima posle njih ostane još neko slovo, osim onih u knjigama rodjenih, svedočanstvima iz škole, radnih knjižica, venčanicama i umrlicama.


    Nastavak treći - nedostaje mi komunikacija sa ljudima koji , slučajno ili namerno, navrate na moj blog. Ne mislim na one ljude sa kojima sam u kontaktu i koji mi na fb ili u privatnim porukama kažu nekada svoj stav, misljenje, utisak...Ovde, pre svega, mislim na one anonimne, svejedno da li daleke ili bliske, čitaoce mog bloga o kojima, na žalost, nikada neću saznati ništa. Pa čak ni to šta mi zameraju, kakve su im primedbe i koliko se slažu ili ne sa mojim stavovima. Ili ja ne umem dovoljno jasno da kažem da bih volela dvosmernu komunikaciju, ili oni to shvataju, ali je ne žele. No, u svakom slučaju, hvala svima na izdvojenom vremenu za posetu ovom blogu - da nije toga, ja ne bih ni imala motivaciju za stalno pisanje.
     Šta mislite o tome, zašto se čitaoci mojih tekstova ustežu da razmene koju reč sa mnom, i pored toga što ih p(r)ozivam ?

Nastavak, jedan u nizu - obradovali su me , svojim posetama, neko iz Holandije i neko iz Meksika - drago mi je kad vidim nove zemlje na mom spisku poseta, a još više kada se posete iz tih zemalja ponavljaju ... više mi nije tako važna ona brojka koja konstatuje broj  čitanja mojh postova, od kako sam prešla , za mene magičnu cifru od 10.000 - sada jurim 18.833, ne toliko zbog svojih rekorda, koliko zbog jedne Ivane kojoj sam obećala kermes u to ime.
     U medjuvremenu sam, da na ovom ne bih bila prenapadna, otborila još jedan blog, http://negoslava.wordpress.com/ , pa, ako nekome nije dosadio i ovaj jedan, ima dobrodošlicu i na njemu.


                                                         ***


RUSIJA


   Požalila sam se prekjuče na fejsbuku da  se naglo smanjio broj poseta  mog bloga iz Rusije, koja je inače druga na spisku poseta, posle naše zemlje. Sa zadovoljstvom sam, noćas, obavestila moje prijatelje, o tome da se Rusija vratila na moj blog. I da mi je sada lakše .
     Nekoliko danas sam bila baš obiljno zabrinuta , ali najiskrenije, jer mi nikako nije išlo u glavu to - kako odjednom da nestanu svi, uslovno da kažem, Rusi, jer je sigurno reč o našim ljudima koji tamo žive. Da  svako od njih i  po dva puta čita isti tekst, opet ih je mnogo, računala sam, pa traženje uzroka ovoj pojavi i nije neka besmislena stvar.

    Nije meni, naravno, jedino do toga što će na mapi koja prati statistiku poseta mom blogu nestati jedna ogrooooomna površina planete, mada svakako ni to nije nevažno. Većinu nas za sam pojam Rusija veže neko jako lepo osećanje , makar simpatije, ako ne i nešto više . Ako tome  dodam  činjenicu da sam se izgradjivala uz ruske klasike, da dan-danas recitujem Tatjanino pismo Onjeginu i na srpskom i na ruskom jeziku i da, čini mi se, i pored svih nagovaranja svoje podsticajne okoline, izgovor  tome što se ne usudjujem da napišem knjigu nalazim  u - šta ja imam da kažem posle Dostojevskog, Tolstoja, Puškina ... - svakome će postati razumljivo moje pitanje s početka.


        Ne mogu ja da zabeležim bas svakog čitaoca iz svake zemlje koji pročita neki moj tekst na blogu. Da nisam zavirila u statistiku baš tog trenutka, verovatno nikada ne bih ni znala da je neko ko živi u Južnoj Koreji,  Maleziji ili Litvaniji ušao jednom na moj blog, kao što, verujem, za neke retke  posete iz nekih zemaalja nikada neću ni saznati.
     Ali, Rusija je nešto drugo. I, ako bi stvarno nestala sa mape statistike mog   bloga, jako bi mi bilo žao.     








DUBAJĆANIN IZ SIRIJE U KATARU, A NIŠLIJA

     Nisam srela stranca koji toliko voli Srbiju i Srbe. Posebno Nislije. Kao da je pupcanom vrpcom vezan za grad u kojem je stekao diplomu inzenjera elektronike. U kojem je imao i neke ljubavi,  a zbog jedne  je , cini mi se, ostao i malo ranjen u osecanja, da ne kazem u srce.
     Sirijac,  koji za sebe kaze da je i Nislija po nacionalnosti - mister Ali. Upoznala sam ga pre vise od 15 godina u Dubaiju. Radio je kao glavni inzenjer na odrzavanju elektronskih postrojenja nekih ogromnih zgrada  , koje su gradili Englezi. Bio je ljut na njih sto preko svake mere ugradjuju gvozdje u te zgrade, koje finansiraju prebogati seici. Pa zato zgrade vec posle dvadesetak godina pocnu da se spustaju u emiratski pesak, zbog cega ih ruse. I engleski inzenjeri onda projektuju i grade nove zgrade. Sa jos vise gvozdja.I kracim rokom trajanja.
     Najpre sam mu odnela domaci med, poklon od nekadasnje gazdarice i nesudjene taste. A kada sam cula njegovu nostalgicnu nisku pricu, i sama sam pocela da mu nosim ovdasnje specijalitete - leskovacku susenu papriku, Navipovo crno vino Rojal, koje u njemu budi  neke tuzne, ali lepe emocije i zal za mlados,  pa cak   i ....susenice. Mister  Ali nije od onih  poluliberalnih muslimana koji se foliraju i samo krijuci se  jedu svinjetinu. Jeo ju je cak i u svrljiskom satoru ispod kojeg se slavio neciji odlazak u vojsku.Dok je, malo dalje od njega, njegov otac, tada u poseti sinu, odbijao cak i cuveno svrljisko jagnje.Nije zaklano po halalu, a on, za razliku od sina, insistira na ispunjenju svakog uslova ishrane koji mu vera nalaze.
     Nije uspevao cak ni svojoj zeni da objasni otkud tolika vezanost i ljubav za Nis i Srbiju. Na odgovor, pa oni su mi dali znanje, zahvaljujuci kojem i ti lepo zivis, uzvracala je - pa i drugi su tamo stekli diplome, a cak i jezik zaboravili kroz koju godinu.
    Zato joj je, valjda, i precutao svoju posetu, pre desetak godina, Nisu i prijatelju cijeg je sina zaposlio na svom novom radnom mestu, u Kataru. Porodica se vec vratila u Siriju, deca postala uspesni lekari , zena je radila i vodila racuna o velikom porodicnom imanju. A on je, po dogovoru sklopljenom prilikom zaposlenja, posle svaka tri meseca dobijao slobodne dane da ih poseti.
    Ponovo sam , tada , dobila parfem sa mirisom jasmina .Voleo je da ga poklanja u svakoj prilici . Pricao mi je o tome sta se  promenilo u Dubaiju, kako mu bas i ne prija boravak u Kataru, za koji ga vezuju samo pare.Sa zaljenjem sam primetila da sve teze govori srpski jezik, nekih reci nije ni mogao da se seti i obecavala mu da cu se javiti ako odem u Siriju, u posetu prijateljici koja, slucajno, zivi bas u njegovom gradu. Kako se desilo da pogresno zapisem njegovu email adresu, nije mi jasno.Tako smo izgubili kontakt.
     Mister Ali bi trebalo da je vec u penziji. Ako je tako, zivi u Siriji, gde ovih meseci, posebno ovih dana, nije preporucljivo biti.U njegovom gradu je jos mirno, zivi se kao da nema svakodnevnih sukoba i zrtava u velikom delu zemlje. Ipak, cim cujem vesti o zbivanjima u Siriji,   prvo pomislim na moju Sanju i njenu decu. I na mister Alija. Da li cu bar jos jednom biti u prilici da mu odnesem  susenice? I Navipovo Rojal vino. Crno.
   
   
     

PRZENIJA IZ RAJA IZASLA

     Moja majka bi obicno doooobro isprzila naseckanu papriku, pa bi onda dodala takodje naseckan paradajz i jos malo przila.U przeniju srednje gustine dodala bi par umucenih jaja, a ponekad samo malo brasna.Uprzila bi sve to jos samo malo i tako smo dobijali najukusniji letnji obrok koji pamtim.Mogao se jesti viljuskom ili umakanjem komadica hleba u jos vrucu przeniju.
     Kada su se pojavili zamrzivaci, przeniju smo mogli jesti u svako doba godine. Ali, nije to bilo to.Ukus i miris, sasvim drugaciji.Bez onog, letnjeg smeka. Jedno vreme sam je cak spremala kao zimnicu, pa zamrzavala i zimi samo dodavala po koje jaje.Odustala sam - nije to to.
     Jedne godine, na moru u Stavrosu, prijateljica Pirocanka najpre je uprzila glavicu crnog luka, pa tek onda dodavala ostalo.Mnogo kasnije, saznala sam od prijateljice iz Krusevca da je jako ukusna ako se, pre paradajza, u przeniju stavi i malo iseckanog sezonskog voca - jabuka, krusaka, breskvi, kajsija, sljiva...

MARKIRANE KRPICE I LECENJE KOMPLEKSA

    Moja drugarica Vesela  zivi u elitnom niskom naselju u kuci sa saunom,  obicnim i djakuzi kupatilom na svakom spratu,opremljenoj kao u katalozima.Vozi mercedes A klase, letuje na egzoticnim destinacijama,obozava kolace i pravi ih gotovo svaki dan, visoki je rukovodilac u vrlo dobrostojecem javnom preduzecu koje nije na budzetu i obozava cipele . Njena porodica po svim kriterijumima spada u jako dobrostojece, bez opasnosti da sutra moze nesto da podje na lose.
     Pa ipak, ona  rano, skoro svake subote, odlazi do Otvorenog trznog centra iliti buvljaka, na drugi kraj grada, gde Bugarke prodaju solidnu garedobu po povoljnim cenama.I uvek izabere neku modnu  krpicu koja nimalo ne odudara od njenog mercedesa A klase, od njenih zlatnih mindjusa sa oniksom i cipela koje nikada nemaju bas nijednu ogrebotinu.
     Iz gore navedenog sasvim je jasno da moze sebi da priusti bilo koju potpisanu krpicu iz regularnih radnji.I to i pre snizenja cena, koje uglavnom cekaju pomodarke plitkih dzepova, a sve u cilju eksponiranja u potpisanim krpicama, po svaku cenu.
     Za nju se ni po cemu ne moze reci da je snob.Zivi u kuci u elitnom naselju jer je ispalo da se moze kupiti po povoljnoj ceni. Auto je izbor njenog muza.Jedino su cipele njen licni izbor , nesto cemu ne moze da odoli ,niti da se kontrolise kada je zasvrbe tabani. I nikada ni za kakvu krpicu, ma koliko joj se svidjala, ne bi dala vise od pedeset evra, makar bila i dvaput potpisana.
     Znam puno ljudi koji jedva spajaju pocetak i kraj meseca, grcaju u dugovima i pod teretom neplacenih racuna, ali ce zato i poslednju, vec prezaduzenu paru, dati za potpisanu krpicu.Upalice auto samo da odu po cigarete jer je to fensi, kad drugi placaju narucice najskuplje pice, gledace sa visine na one koji nose promoterske majice...I stalno ce jadikovati kako zive u zemlji koja ne pruza sansu , a inostranstvo je tako daleko. Kako su uspesni imali vezu da bi postali uspesni, da ih je gurao tata, deda ili ujak,inace bi bili vece golje od njih samih. Ali je vazno - oni imaju markiranu garderobu. Makar im babe i dedovi uskracivali sebi lekove da bi na njihovim grudima pisala famozna najaktuelnija slova necijeg loga, koji su jedini znak njihove vrednosti.
     Rizikujuci da navucem bes velikog broja ljudi iz moje okoline, moram da pomenem  jos jedno svoje zapazanje, koje je u vezi sa mladima. Primetila sam da uspesna deca, mislim na srednjeskolce i studente, nemaju kompleks markiranog.On raste sa stepenom neuspesnosti osobe koja obozava da nosi markirano.Pa jaknom, patikama, majicom...sa poznatim logom  lece lose ocene u skoli, izgubljene godine na fakultetu, anonimnost u drustvu pametnih, kreativnih, vrednih, obrazovanih...
     Kakve veze jedna , vec skoro sredovecna  dobrostojeca zena iz mercedesa A klase i punim ormanom cipela ima sa  preskupim, cak i na snizenjima, markiranim krpicama neuspesnih mladih ljudi? Nisam sigurna, ali mislim da ima.Njeno starije dete, oduvek dobar djak i student, danas je vec uspesan poslovni covek, koji je sam nasao svoje mesto u jednoj evropskoj zemlji. Mladji sin....on ... obozava potpisane krpice.
   

JA SAM IZ NIS, AL ZNAM SVI PADEZI I DIJALEKTI

     Nikada nisam imala kompleks sredine iz koje dolazim, ma u kom kraju zemlje i sveta se nalazila i ma u kakvom drustvu bila. I, takodje, niciji govor, dijalekt i naglasak nikada nisam nipodastavala. A najmanje sam podilazila onom izvestacenom beogradsko-satrovackom zargonu, kojim nikada ni jedan pametan, obrazovan i paznje vredan covek nije ni pomisljao da se sluzi.

      Desavalo mi se, i to neretko, da me tek na kraju nekog putovanja, kada bismo vec usli u nasu zemlju, neko sa cudjenjem pogleda, ko da sam pala s Marsa - pa Vi ste iz Nisaaaaaaaaaaa, a kako to da se uopste ne primecuje.Valjda  bi mi, sa juga, trebalo da imamo neke posebne oznake, ako se vec ne frljamo s padezi, kako bi oni koji su imali srece da im maternji dijalekt bude ujedno i knjizevni, lakse mogli da se ophode sa nama.

MUKIČKA

" E, sestro, dozive i ja da vidim piramide.Pustise me deca, vikaju,  ajde majke da se malko odmoris i da pravis drustvo na tetka Binu,ona se naputova, a ti iz kucu ne mrdas.A onaj moj, kad dojde, samo frkce i ne smee ni da pita nikoga, samo mi pomalecko unuce vika, kad ga izvede na sladoled,  pituje ga ... ide li baba nekude, zove li gu neki, doodi li neki kod njuma.Ja si cutim, vidim da ga i njega muka uvatila i da znae kolko je pogresil,nee mu lako pod stari dani da malecku decu usred noc vozi po lekari , kad  se ne znae kome lekar povise treba, na decu li il na njega.Mukicka.