DUDINJE I TURKINJE

     Posle mnogo, mnogo, mnogo godina, juce sam opet jela dudinje. Nisam ni znala  da dud imamo u vocnjaku, a stvorio se ispred mene dok sam brala visnje sa jednog starog, vec dotrajalog stabla.Otac kaze da ga je posadio ne tako davno, a nekako je bio sakriven medju krosnjama naseg i komsijskog drveca, u cijoj senci je izdzigljao, neprimetno.
     Moja prva asocijacija na dud je detinjstvo. U puno komsijskih dvorista bilo je ovog drveca, ispod cijeg hlada smo  se igrali i u cijim plodovima smo svi redom uzivali .Kada su nasi roditelji poceli da ruse kucice gradjene na ledini po dolasku sa sela, nestajala su i ova stabla. Gradjene su  nove, velike kuce, sa po nekoliko spratova, oko kojih nije bilo mesta za drvo zvano dud.

   Ali je zato dudova bilo u selima, na svakom koraku i u svacijem dvoristu. Ponosno su sirili svoje grane u ogromnim dvoristima oko kuca...crni, sitan, negde oko svinjca ili kokosinjca, beli, takodje sitan i sladji, negde iza kuca, a najkrupniji i nasladji, pored bunara. Ustvari, pojam slatkoce dudinja, tek sada zakljucujem, nije bio generalno prihvacen.Zavisio je od licnog ukusa svakoga od nas. I, mozda, od toga koliko smo visoko uspevali da se popnemo  po njihovim granama. Ili,pak, od toga koliko smo se musavi i prljavi spustali sa njih.

JEDI, ALI NA SOPSTVENU ODGOVORNOST i nekoliko recepata




    Svakodnevno nas bombarduju savetima , preporukama, besplatnim informacijama i placenim reklamama o ishrani, namirnicama i zdravlju. Sve, kao, u cilju podsticanja nasih saznanja o tome sta je zdravo, preporucljivo, neophodno i neizostavno potrebno. U tome, svakako, prednjaci farmaceutska industrija koja bi, kada bismo joj to dozvolili, nase obroke zamenila pilulalama, cajevima, tinkturama, melemima koji lece  dusu, srce  i sve  ostale telesne organe .